Taxi Kuba /1.dio/

1. Ernesto

Prvi siječnja je, Dan revolucije, što za Kubance znači prisjećanje na pobjednički dan Kubanske revolucije kada je 1959. godine autoritarni samoproglašeni predsjednik Batista pobjegao u egzil pred Fidelom Castrom i saveznicima, te je nakon šest dugih godina borbi, proglašena socijalistička država koja će se održati do dan - danas, na sreću ili na žalost, kako za koga.  

Kubanskoj revoluciji u cast

Nas troje suputnika namjernika trenutno u Havani, možda ne možemo dovoljno pojmiti značenje ovog velikog dana za prosječnog Kubanca, no nama je isto poseban - prvi je dan u godini, ujedno i prvi dan i sat putovanja s vlastitom prtljagom!! Nema više borbe sa aerodromom u Varaderu! Nema više zivkanja istog radnika na aerodromu, koji mi vjerojatno već zna glas i diktiranja istog broja koji mu na tek obnovljenom španjolskom diktiram već danima! Nije da nas je to do sada previše omelo, ali sad se možemo potpuno opustiti, napustiti Havanu i napokon nastaviti svoju kubansku ekspediciju!

Naša domaćica Caridad kod koje odsjedamo, gotovo nas nije prepoznala kad smo izašli iz sobe, nakon što smo protekla četiri dana, iznova uvjeravani od strane aerodromskog osoblja da prtljaga stiže za nekoliko sati, naizmjenično prali donji veš i majice koje su nam preostale u ručnoj prtljazi, i pokušavali sastaviti ljetne odjevne kombinacije, od robe preostale nakon skidanja šala, kape, zimskih jakni i čizama. Kod dečki je prolazila varijanta sa trapericama i majicom kratkih rukava, dok sam ja bila osuđena na samtanu minicu i majicu na bretele, i rezervnu tuniku i tajice kao drugu super mondenu kombinaciju, što je bila sreća u nesreći i nije me previše opterećivalo.

Znali smo da su stvari eskalirale onaj dan kad je Caridad pogledala Ivana i Mislava kojima su se gotovo skorile traperice i rekla im: „Ay, pobresitos!!“ (što je i dečkima bilo jasno, jer nema tko nije pokupio barem nešto od pranja mozga meksičkim sapunicama na našoj televiziji), donoseći nam rezervni sapun i pastu za zube. Najveća sreća bila je kada se, uzimajući u obzir karipsku vlagu u zraku, sve što smo prethodnu večer oprali, do jutra posušilo i mogli smo u nove havanske avanture.

Sada, namirišani i oslobođeni havanske prašine, u najlaganijoj ljetnoj odjeći odlazimo provesti zadnju večer u Havani u potrazi za glazbom, pokojim mojitom, a tko zna, možda bacimo i koji plesni pokret, sada kada smo konačno u prigodnom ljudskom obliku. Sretna, vraćam Caridad zelene japanke njenog sina, koje mi je posudila da ne hodam u zimskim gležnjačama na 30 stupnjeva, a ona se smije i odmjerava me vragolasto dok joj dobacujem da se osjećam kao „mujer nueva (nova žena). 

„Koliko do parka Central?“, pitam prvog taksista koji je stao. 

„Može za 10!“, kaže on  s najozbiljnijim, samopouzdanim izrazom lica kao da nam nudi posao stoljeća. 

„10?! Do Centrala?!“, gledam ga u čudu, jer sad smo već iskusni Havanci i znamo koliko vožnja vrijedi. Toliko sigurno ne.

Na Kubi naime, postoje dvije valute. CUC je turistička, već godinama prilično stabilna valuta i njome se plaćaju usluge, hoteli, restorani i sve što jedan turist poželjeti može. 25 puta je jača od lokalne varijante – pesos cubanos, poznatijeg kao CUP, kojom Kubanci plaćaju hranu i svoje potrepštine, kada ne koriste državne bonove. No, razlika po pitanju novca nije samo u valuti, već i u cijeni koja se mijenja ovisno da li si stranac ili lokalac, pa su cijene u CUC-ovima prilično bliske europskim iznosima, što predstavlja priličan raskorak u odnosu na standard same zemlje.

 „A koliko bi ti?“, nastavlja nervozno,  „pa danas je Dan revolucije, nećete sigurno naći za manje!“

Nasmijem mu se i odmahnem rukom u znak negodovanja i on kreće svojim limenim ljubimcem u  daljnje kruženje, u potrazi za strancima od kojih jednom vožnjom može zaraditi i mjesečnu državnu plaću. Ako mu se posreći. A hoće. Nakon nekoliko dana već znamo kako stvari idu. Trebaš biti čvrst, strpljiv i pokazati da znaš o čemu pričaš.

Laganim trzajem ispružene ruke, kako nas je jedna Kubanka neki dan naučila zaustavljati aute, uspješno zaustavljamo još jedan. Stari crveni Moskvich samo što se nije raspao kočenjem. Nakon dogovorene cijene od 6 CUCa, upakirali smo se u njega, uz poznate zvuke reaggetona iz super modernog radija. Nakon minute vožnje, taksist nas pita od kuda smo, a na spomen Hrvatske, dobivamo osmijeh i kimanje glavom uz poznati uzvik: „Nogomet!! Davor Šuker!“ Neki vrlo informirani Kubanac, pomišljam u sebi, dok ga počinjem nesvjesno intervjuirati (nešto što su taksisti Camea u Zagrebu već imali prilike iskusiti), a on spretno i domorodački zaobilazi ludi havanski večernji promet. Hvatajući se za stabilnije dijelove Moskvicha , u 10 minuta vožnje, doznajem da Ernesto ima 28 godina, bio je student na Ekonomskom fakultetu u Havani, no odlučio je prekinuti studij i voziti taxi kako bi zaradio novac. Žena mu je prije 2 godine otišla u Ameriku sa kćerkicom, i da bi on mogao otići za njom, trebao bi pričekati još nekoliko godina. Pokušava skupiti novac s namjerom da  ilegalno ode ranije, preko Ekvadora, nove rute Kubanaca koji ilegalno prelaze u SAD, zbog vrlo loših životnih uvjeta i nedostatka mogućnosti za boljim životom. Zna da će u Americi trebati jako puno raditi za bolji život, kako mu prenosi žena, no spreman je na sve samo da ode s Kube i bude što prije s njima. Za taj pothvat treba mu oko 7500 dolara, kaže, a ja preračunavam kako mu u državnoj službi ne bi bilo dovoljno ni nekoliko godina da uštedi toliku svotu. 

Izlazimo iz auta poželjevši mu sreću u planovima, a on nas pozdravlja i poželi nam da uživamo u njegovoj zemlji.  „Kakva god situacija za nas domaće bila, vi uživajte, Kuba je divna zemlja!“, kaže uz veliki osmijeh i odlazi odlučno u bitku za ostvarenje svog cilja. 

Nekoliko blokova od parka Central, u takozvanoj staroj Havani, došli smo napraviti balkanski biznis u Callejon de Hamel, poznato havansko odredište za umjetnike i dom najpoznatijeg  kubanskog slikara Salvadora, poznatog po prakticiranju „santerizma“, izvorno kubanske vjere koja je mješavina kršćanstva i afričkih religija koje su robovi donijeli sa sobom još davno preko Atlantika.

Salvadora smo imali prilike posjetiti i upoznati dan prije jer smo imali pošiljku za njega – laptop popravljen u Hrvatskoj koji mu šalje njegov prijatelj, a Mislavov poznanik.  Salvador je veoma specifičan lik u bijelom odijelu sa zlatnim i crvenim detaljima, i uopće nisam mogla shvatiti sjeća li se laptopa koji smo mu donijeli s popravka, a kojeg nije znao ni uključiti. Njega su, naime, više fascinirale dvije slamke koje su se našle u torbi s laptopom, nego sam laptop, a tog se kratko uspio dotaknuti između nekoliko zamolbi turista da se slikaju s njim u njegovom ateljeu. Mene se više dojmio njegov pomoćnik, Elias, niski puniji Kubanac svijetle puti, kovrčave kose i s kubankom u ustima, za kojeg, opet, nisam bila sigurna je li uopće prisutan u razgovoru s nama ili ne. Malo nam je nezainteresirano pokazao čitav oslikani kompleks, bez prevelikog objašnjenja i onda nestao. Uspjeli smo ga nakratko ponovno uloviti, jer plan je bio, osim predaje laptopa, od njega isposlovati i dobar deal za cigare, što je on na pola uha čuo i nezainteresirano rekao kako možemo doći po njih predvečer, nakon što je Mislavovom poznaniku odmah pripremio jednu kutiju baš onih cigara koje ovaj najviše voli kad je na Kubi. 

Eliasov pomoćnik dočekuje nas navečer, jer je spomenuti imao iznimno naporan dan i spava. Pokazuje nam filmić u kojem sjedi sa Eliasom, vjerojatno da nam dokaže da stvarno jest onaj za kojeg se predstavlja, nakon što je vidio naše nepovjerljive i pomalo preplašene poglede. Predlaže nam da sjednemo u bar u dvorištu i naručimo posebni koktel koji je specijalitet kuće, a glavni sastojak je med, uz posebnu dozu neizostavnog kubanskog ruma. Ispijajući prve gutljaje koktela, nakon što je Mislavu u plastičnoj vrećici dao kutiju od 25 Cohiba po posebno povoljnoj cijeni, zamolim ga da nam priča o Callejonu i santerizmu, s obzirom da do tada, od glavnih aktera cijele priče, Salvadora i Eliasa, nismo dobili mnogo informacija. Sjeda pokraj nas u svojim bijelim hlačama i mrežastoj bijeloj majici, dok mu se oko tamnog vrata bliješti masivna zlatna ogrlica, na tamnom licu blistaju bijeli, pravilni zubi, a oči mu se dobroćudno smiješe. Strpljivo, na dobrom engleskom i odišući posebnom energijom i mirnoćom govori nam o religijama koje su robovi donijeli iz Afrike i o tome kako su te iste religije bile zabranjene na Kubi, pa su ih Afrikanci pokušavali zadržati, pronalazeći u kršćanskim svecima pandan za svoje bogove, usput nam pokazujući boje i obilježja pojedinog boga, na ukrasima povješanim po zidovima Callejona. Tako se s vremenom pojavila religija koja je objedinila kršćanstvo i animizam, a sljedbenici se nazivaju santerosima. Kaže kako on prolazi obuku za „santerosa“, zato trenutno nosi bijelo, što je jedan oblik inicijacije tijekom koje se pripremaju postati takozvani učitelji i nakon što prođu inicijaciju mogu biti pomoć drugima ili sami biti mentori osobi koja želi postati santeros. Njime ne postaješ rođenjem nego se na to možeš odlučiti kasnije u životu. Tako ga je odgojila majka koja je i sama santero, dok mu je žena kršćanka, no uzajamno poštuju vlastiti odabir. Ima i malu kćer kojoj će, kao što je i majka njemu, dopustiti, da kad bude dovoljno stara, sama odluči što joj se više sviđa i u što želi vjerovati. Pozdravljamo ga zagrljajem i polako se vraćamo u uži centar, hodajući polupustim ulicama stare Havane koja polako tone u san, dok se tu i tamo, s pokojeg prozora čuju prigušeni ritmovi salse i povici razuzdanih sustanara. U samom užem centru još je živo, pa ostatak večeri provodimo slušajući bend koji svira ritmove Buena Vista Social Cluba u jednom od mnogih poluotvorenih barova, oko kojeg se uvijek skupi velik broj obožavatelja karipskih ritmova. Kod Parka Central na brzinu pronalazimo taksista koji, s obzirom na sad već sitne sate, vodi sa sobom jednog prijatelja, „za svaki slučaj“, kako kaže. Ne pitam da li zbog nas, ali prođe mi glavom da mi vjerojatno ne izgledamo toliko opasno, no bolje da ne znamo detalje. I dok se polako koturamo prema našoj kućici, otkrivamo mu plan kako želimo nekoliko dana provesti u regiji Viñales, kamo bismo htjeli krenuti rano ujutro. Nakon kratke rasprave  s prijateljem, on obeća kako će nas u 9 ujutro čekati ispred ulaza s nekom super sređenom old timer makinom, a vozit će nas njegov prijatelj. 

Santerosi tijekom inicijacije nose bijelu boju

    2. Plavooki i Zlatnozub

Probudio nas je pijetao. Točnije dva, a možda i tri. Sinkronizirana. Iako im, ni nakon pet noći provedenih u skromnoj maloj prizemnici na Via Blanci, velikoj i bučnoj havanskoj zaobilaznici, nismo uspjeli ući u trag, svako su nam jutro precizno davali do znanja da mogu nadglasati i najglasnije modele kubanskog prijevoza. No, jutros nam nisu smetali jer dan je trebao početi što ranije.

Svježi, odmorni i bezbrižni, uletjeli smo u blagovaonicu kao i svako jutro, a Caridad nas je već čekala sa svježe pripremljenim doručkom, uz široki krezubi osmijeh, na licu uokvirenom divnom šarenom maramom koja joj skriva sijedu, kovrčavu, crnačku kosu. Vadi najmanje plave šalice za kavu na svijetu i nudi nas. Već znamo da je njezina kava posebna i uživamo u svakom gutljaju. Dok smo još spavali, ogulila je prezrele guave iz hladnjaka u svojoj maloj kuhinjici u kojoj trešti glazba iz prastarog tranzistora. Propasirala ih je i ružičasti sok ulila u visoki vrč sa žutim poklopcem. Naš omiljen početak dana! Jako smo se brzo udomaćili kod nje, a nije ni čudo, primila nas je kao svoje! Na malom stolu sa stolnjakom „na jagodice“, izmjenjuju se čaše i tanjuri. Jaja na oko, sir, šunka, margarin, šnite kruha posebno nabavljena za nas strance, koje sad već znalački malo tostira jer je čula da mi Europljani tako volimo i nekoliko komada papaje i malih preslatkih banana. Pogledam u dečke i svi sporazumno kimnemo glavom. Vrijeme je. Ruksake ne ispuštamo iz ruku i nosimo ih sa sobom, iako smo Caridad već objavili da se vraćamo idući dan navečer. Ovaj put imamo ih na oku, rane su ipak još svježe. Mašemo našoj dragoj padrini koja je svakome poklonila po jedan čvrsti zagrljaj i poželjela sretan put, dok njezina snaha sa cigaretom koju stišće tankim usnicama, maše s prozora, rukom netom nalakiranih crvenih dugih noktiju. 

Nekoliko minuta neizvjesnosti kasnije, na raskrižju do kuće, pojavljuju se jučerašnji niži tamnoputi taksist u svijetloplavoj polo majici koja neobično odgovara nijansi njegovih očiju, i njegov prijatelj, vlasnik tamnoljubičastog svježe uglancanog džipa s ogromnim sound systemom. 

Potrpali su i nas i ruksake u stražnji dio džipa, na stražnje klupice i uzviknuli: „Spremni smo! Samo još jedno – moramo po benzin!“

Čas posla, pomislili smo, začas smo na putu prema Viñalesu! 

Ne.

Tako.

Brzo. 

Kad ti kubanski taksist kaže da mora po benzin, to u 90 posto slučajeva znači traženje ilegalnih, jeftinijih izvora benzina, a ne odlazak na benzinsku crpku. Iz jednostavnog razloga - žele zaraditi. Princip je otprilike sljedeći – s obzirom da postoje bonovi za hranu, postoje bonovi i za benzin, pa se nešto benzina može dobiti s tim bonovima, pogotovo državni radnici koji voze cisterne. Tako njih nekolicina ima određene količine benzina kod kuće u velikim karnistrima, koje je moguće dobiti po puno povoljnijim cijenama od onih na benzinskoj crpki. Uz to, oko Nove godine vlada i nestašica benzina, jer su bonovi u opticaju, pa je i te važne izvore goriva teško pronaći jer svi traže isto, turistička sezona je u zamahu i svi se žele domoći što više novca. 

Dok vlasnik nabrijane old-timer rakete samo tu i tamo, u znak odobravanja, cmokne ustima koja mu otkrivaju sjaj pozlaćenih zubiju, vozeći se naizgled nemarno, ali znalački, neoznačenim raskrižjima havanskih predgrađa u potrazi za našim vlastitim karnistrom koji će nas odvesti na zapad otoka, plavooki se razmeće brojkama koliko je ukucano u zvučnike i izgled samog auta. Većina sličnih vozila koje vidimo po ulicama, kaže, iz ranijeg su razdoblja prijateljevanja s Amerikom, kad su Havanom vladale kockarnice, a ulicama tekli šampanjac i viski, znakovi života na visokoj američkoj nozi. Vremena su se promijenila, a auti su ostali, kao veliki, robusni, metalni tragovi prošlih vremena. Politički je sustav otežavao nabavu auta, kako novčano, tako i praktično, a ljudi su se posvetili neprestanom popravljanju, sastavljanju i unaprjeđivanju starih vozila, pritom postajući sve spretniji, stručniji i inovativniji. 

Nakon pola sata češljanja ulica i nekoliko neuspjelih pokušaja nabave, zastajući svako malo i  zapitkujući prolaznike znaju li tko je još u posjedu famozne tekućine koja donosi brzu zaradu, Plavooki i Zlatozub na poslijetku kapituliraju. Odvoze nas na parking ispred hotela Inglaterra, glavno sastajalište havanskih taksista i njihovih šefova koji hodaju uokolo u svoj svojoj važnosti, objašnjavajući nam da će nam začas pronaći zamjenu po istoj cijeni. Stojimo tako na suncu koje sad već polako prži, dobrano kasneći s našim super planom, a malo brdo prtljage odmara na vrućem asfaltu. Čekamo dok se pokraj nas vodi žustra rasprava i traju pregovori, od kojih razabirem samo nekoliko riječi, pa ubrzo odustajem. Na kraju nas prepuštaju jednom od „šefova“ koji uporno pokušava dobiti pristanak na duplu cijenu od dogovorene, uvjeravajući me da je njegova ponuda posao stoljeća, gurajući pred nas onižeg, punašnog kovrčavog taksista koji bi nas trebao voziti. Govorim mu da nećemo tako jer smo realnu cijenu unaprijed odredili s njihovim kolegama, i da ni službeni taksisti ne uzimaju toliko po kilometru koliko on traži. To natezanje traje desetak minuta i na kraju dogovaramo neznatno veću, prihvatljivu cijenu i dok sjedamo u veliki zeleni old-timer s posrebrenom patkicom na poklopcu haube, kojoj je oko vrata privezan malen ljubičasti šal, „šef“ me traži, zapravo, gotovo mi čupa iz ruke 20 CUCa, a ostatak mogu platiti na ruke vozaču, kako  kaže.

Napokon krećemo, prolazimo kroz siromašna gradska predgrađa u kojima se djeca bezbrižno igraju po ulicama, žene rutinskim dugim pokretima peru šarene pločice podova ulaznih terasa, ispred kojih besposleno sjede muškarci i raspravljaju sa susjedima, igrajući domino. Izlazimo iz Havane i priključujemo se na široku autocestu, nailazeći tu i tamo na pokoji otpali komad karoserije, što nimalo ne smeta kubanskim vozačima koji u punom zaletu voze svoj svakodnevni slalom. Dok patkičin šal ubrzano titra ritmom autoputa, a pred nama je oko 200 km zajedničke vožnje, upoznajemo se s našim vozačem Nadirom, koji će nam, tad još nismo znali, biti prisno društvo narednih  nekoliko dana. 

Negdje u havanskim predgradima u potrazi za benzinom

    3. Nadir

Vrckastim sitnim smeđim očima dobacuje mi radoznali pogled na suvozačko mjesto, dok tjera svog zelenog metalnog prijatelja da surađuje, prebacujući u neku višu brzinu i stišćući gas svojom narančastom kopijom kroksice. Koju brzinu, samo on zna, kao što samo on zna i koliko brzo vozimo, jer brojač brzine nije na svom mjestu već neko vrijeme. Vozimo se po osjećaju, kaže. Ok, kažem ja i u sebi se nadam da ćemo preživjeti, a dečke na stražnjem sjedalu ostavljam u blaženom neznanju. Nakon što smo se malo opustili i zaboravili na cijelo natezanje , Nadir kreće s pitanjima. Zanima ga kako to da znam španjolski, zadovoljno kima glavom na moj odgovor i kaže da je to odlično jer on ne zna previše engleskog, pa sada neće biti dosadno. Govori kubanskim slengom, pa mi je nekad teško razaznati pitanja, ali snalazimo se. Pita od kuda smo. Hrvatsku mu je malo teško naći na mentalnoj mapi, ali Jugoslavija je već poznatija. Daljnji set pitanja je: kako to da smo odlučili doći na Kubu, što radimo u životu, kakve su plaće tamo gdje radimo. Pucam protupitanja, koliko mogu, jer usput moram probijati zvučni zid njegove glasne playliste spojene na radio sa USB-om. Nema brzinomjera, ali USB je tu, zna se koji su prioriteti. U jednom trenutku staje pokraj samog autoputa, izađe iz auta bez najave i prošeće u jarak da se popiša, dok u daljini crni konji bezbrižno uživaju u obroku, gosteći se travom sa beskrajnih livada. 

Ponovno hvatamo ritam i dok motor bruji, prvo pitanje s kojim me gađa u novoj rundi jest tko je od nas u vezi, Ivan i ja, Mislav i ja, i prije nego uspijevam išta reći, kaže da je siguran da smo u pitanju Ivan i ja, jer Mislav izgleda kao da mi je brat. Smijem se i kažem mu da smo svi samo prijatelji i da putujemo zajedno, na njegovo iznenađenje. „Tako, znači...“, kaže i okreće se dečkima: „Dečki, kolko imate godina??“. Dečki odgovaraju, on odobrava, i okreće se prema meni i kaže: „A ti?“, al na moj odgovor ne ostaje imun, već me razrogačeno pogleda: „Pa jesi udana?!“. Kimam glavom lijevo –desno. „Nemaš ni djece!?“, ponovim isto kimanje, a on si uzima par trenutaka da porazmisli o svemu i da stvar procesuira, nakon čega se pohvali kako on ima dvoje - jedno sasvim sasvim malo koje ima samo par mjeseci, dodaje raznježeno.

Par hitova Enrique Iglesiasa kasnije skrećemo na malu cesticu i stižemo do Laz Terassas, prve postaje prije samog Viñalesa, gdje stajemo napraviti pauzu. Dok Nadir hoda uokolo držeći nas na oku i pušeći jednu za drugom, mi istražujemo poznate slapove, bacamo brzi kupanac da nas ne čeka predugo i nakon kratkog sušenja, krećemo dalje, a Nadir nam predlaže da stanemo i pojedemo nešto u obližnjem obiteljskom restoranu, uz oblizivanje i cmakanje jezikom da što bolje dočara dečkima što ih čeka i uvjeravanje da će nam organizirati nešto jako fino po dobroj cijeni. Padrinin doručak već je polako počeo kopniti, pa nam se njegov prijedlog čini pun pogodak! Parkiramo uz put i sjedamo za stol na prostranoj drvenoj terasi, s koje se pruža pogled na crnu sjajnu old timer limuzinu parkiranu pokraj bijelog veša koji lagano leprša i suši se na povjetarcu, a pozadinu krase intenzivno zeleni obronci prepuni bujnih palmi. Prizor kao iz hollywoodskih filmova, pomišljam i pokušavam ga spremiti zauvijek, dok Nadir pokraj mene pijucka svoj refresco, gazirani sok od limuna, a nas troje degustiramo lokalnu pivicu Cristal. Ćaskamo dok čekamo poslastice koje nam je naručio u osobnom razgovoru sa veselom vlasnicom obiteljskog biznisa, a do nas iz susjedstva dopire smijeh njemačke obitelji koja odmara za stolom punim praznih tanjura i tanjurića. Odjednom počinju stizati i naši, ali puni – pečene banane, brdo tradicionalne riže sa crnim grahom i začinima - tzv. Morros y Cristianos, par tanjura juke koja je ovdje kao kod nas krumpir, zdjela salate od rajčice i veliki komadi vruće pečene svinjetine, koja i nije baš toliko česta u svakodnevnoj prehrani, jer nije dostupna svakome, pa ju jedu samo u posebnim prilikama. Uporno nudimo Nadira jer svega ima ne za četiri, već za šest osoba, ali on isto tako uporno odbija jesti s nama, govoreći da će mu se žena naljutiti ako se vrati doma debeo i gladeći svoj poveći trbuh uz glasan smijeh. Kao što nam je i obećano, nesvjesno stvarno počinjemo cmakati i lizati prste, a na taj njemu vrlo zabavan prizor, uz naše neprekidno, uporno hrvatsko gurkanje svega prema njemu, Nadir na kraju posustaje i uzima komad svinjetine, odobravajući kvalitetu kimanjem glave jer za govor više nema dovoljno mjesta ni vremena. Vjerojatno naviknuti na česti prizor odmaranja uz opustošeni stol, vlasnici se smiju i više reda radi ispituju je li bilo dobro, a mi častimo Nadira s još jednim sokom, plaćamo sve zajedno ne tako malih 40-ak eura i taman krećemo prema autu, kad on odjednom odlazi do vlasnice, pozdravljaju se i ona mu pritom bez previše skrivanja u ruku tura svežnjić novčanica. Tad smo shvatili princip – ako dovedeš strance u jedan od restorana i omogućiš vlasnicima da lijepo zarade prodajom hrane u CUC valuti, kao lokalac dobiješ netom prije dogovorenu proviziju. Neka mu, zaključujemo kad smo prokomentirali doživljeno, i uskoro smo, za jednu lekciju mudriji, na starom dobrom autoputu, nedaleko od konačnog današnjeg cilja. 

Odjednom stišava glazbu, pa se, potaknut dobrim obrokom i zbližavanjem tijekom ručka, okreće i kaže: „Dečki, ajde, recite, kakve žene volite? Visoke? Niske? Velika guza, mala guza? Velike sise, male?“, pokazuje pokretom ruke, oponašajući veličinu potencijalnih zadovoljavajućih grudi i namiguje. Dečki su zatečeni, pa ništa ne uspijevaju odgovoriti, a on nastavlja: „Ivan, ti mi se činiš vražji, ajde samo reci, sredit će Nadir po dobroj cijeni, ha, šta kažeš, imam par pijateljica, samo reci kakve voliš, bijele, čokoladne, miješane?!“ Dvojica na stražnjem sjedalu sliježu ramenima i ostaju pristojni i zahvale mu se. U zadnjem pokušaju, kaže im da razmisle i da ništa nije problem, sve se da pronaći i sredit, pa kad smo idući put u Havani, možemo se dogovorit. Nailazi na ponovni muk, pa nemirno odustaje i pojačava glazbu, kao da ništa nije bilo.

U samo selo stižemo predvečer, promatrajući znakove ispred kuća, ne bi li našli slobodnu sobu u jednoj od casa particular za večeras. Casa particular je privatni smještaj kod lokalaca, koji, kako bi smjeli primati strance u vlastiti dom (što je inače zabranjeno), moraju zatražiti i kupiti posebnu  dozvolu od države i voditi evidenciju o posjetiteljima. Na sav prihod ostvaren od takvog smještaja plaća se još i visoki porez, no svejedno se isplati s obzirom na prihode od državnih plaća koji iznose 5-15 eura na mjesec. Naravno, i tu postoji razlika između smještaja za strance i lokalce, pa su case za strance označene posebnim plavim znakom na bijeloj podlozi i plaća se CUC-om, dok lokalci smještaj mogu tražiti u kućama koje nose sličan crveni znak i plaćaju u CUP-ovima, desetak puta manju cijenu. 

Šarene drvene kućice nalik jedna drugoj, žarkih boja kao u nekom crtanom filmu, nižu se jedna za drugom, u pravilnim redovima, a na njihovim bijelim podestima sa dvije obavezne sjedalice - ljuljačke, što je izgleda lokalna norma, polako se ljuljaju stanari, umorni od cjelodnevnog rada. Nadir se baca u akciju i raspituje se kroz prozor vičući ljudima u prolazu, ali svi posebnim, nama prepoznatljivim talijaniziranim znakom rukom za nešto drugo, daju do znanja da su večeras puni.

Tipicne kucice u Vinalesu

Zrak već postaje prohladan i vlažan, a veliki ružičasti cvjetovi po okolnom grmlju polako zatvaraju svoje otežale čaške. I dalje tražimo. U jednom trenutku, za vrijeme Nadirove operacije s jedne strane ulice, slučajno ugledam bračni par koji sjedi ispred kuće i radoznalo nas gleda, pa ih pitam znaju li nekog tko bi nas mogao smjestiti na jednu noć. Odmah se hvataju svog fiksnog telefona i malo kasnije, odlazimo u kućicu na periferiji, gdje nas dočekuju domaćini, mladi bračni par koji baš večeras ima slobodnu sobu, a sutra im dolaze novi gosti. Usput nam nude doručak i pitaju što volimo – a na to imamo samo jedan odgovor: sok od guave, sve ostalo je lako. Uz to, odmah nam sređuju i turu po dolini konjima, jer njihov rođak ima konje i može nas ujutro pokupiti, tako da je začas sve dogovoreno. Opraštamo se od Nadira koji se večeras vraća u Havanu da ga, kako kaže, žena ne ubije, uz dogovor da nas idući dan u isto vrijeme pričeka ispred kuće, na njegov prijedlog, što nama uvelike olakšava situaciju, pa pristajemo. 

Večer provodimo komentirajući današnje događaje u najsocijalističkijem kafiću koji smo mogli naći, uz zvukove domaće serije koju konobarica gleda na zastarjelom TV-u u kutu prostorije, sjedeći za drvenim šankom sastavljenim od dijelova namještaja. Čaše sa ledenim mojitom iz kojeg viri grančica yerba buena-e, rose se na jedinom bijelom plastičnim stolu na terasi, na kojoj smo okupirali jedine tri plastične stolice. Posjetitelji okolnih restorana i malog seoskog trga polako se razilaze kućama, dok tu i tamo ulicom još prođe koji taksist u nadi da će večeras uspjeti zaraditi koji visokovrijedni pesos.

Ujutro, samo što smo otvorili oči i vrata sobe da ju prozračimo od para benzina Nadirovog old-timera koje su se uvukle u ruksake i svu odjeću, na terasi je zamirišalo prezrelo voće – papaja, banane, guava. Ubrzo nas je posjetio i sitni, mršavi, sijedi čovječuljak u blatnim čizmama, istrošenim svijetlim trapericama, i bijeloj košulji sa crvenim prugama, čiji se široki zavrnuti rukavi klatare oko njegovih tankih ruku, dok polako šepajući hoda ispred nas i pokazuje nam put. Polaganim pokretom ruke maše pokojem susjedu, i kad smo izašli na drugi kraj grada, odjednom nas pozdravlja pogledom ispod čupavih obrva i u trenu nestaje. Iz obližnjeg grma za par trenutaka izviruje momak na konju - na glavi mu kaubojski šešir, na nogama visoke čizme, a oko bokova kožni opasač iz kojeg izviruje držak noža. To je naš kauboj, zaključujemo, spreman da nas vodi po dolini. Silazi na upoznavanje i u grmlju nam otkriva još tri konja, pomaže nam da ih zajašimo uz brzinsko objašnjenje kako da budemo dobri šaptači. 

Odjednom nazalnim glasom, kroz stisnute zube počne vikati: „Caaaaaavaaaaalhoooo!! Caaaavaaaaalhooooo!!, a konji polako kreću rutom koju već dobro znaju napamet. Put je blatan jer je proteklih dana padala kiša, no dobro utrenirane životinje imaju sve pod kontrolom, i spretno prolaze uskim dubokim jarcima. Kaubojev česti poklič strašno me zabavlja, i još će mi par dana odzvanjati u ušima, čini mi se, dok moj novi druškan i ja polako klizimo ugaženim putovima, a krajolikom se izmjenjuju velika zelena polja duhana, usjeva, povrća i livade na kojima pasu krave i konji, barem oni koji su trenutno slobodni. Susrećemo radnike koji snopove duhana poslagane na dugim štapovima prenose na sušenje, seljake koji tjeraju stoku na pašu ili one koje bace pogled na nas da ulove barem minutu odmora od rada na polju. Sve se odvija u nekom polaganom ritmu, poklapajući se sa ritmom hoda naših konja, i kao da je vrijeme usporilo i ostat ćemo tu zauvijek, udišući najsvježiji zdravi zrak koji nam miluje nosnice. Meditativni trenutak mi, nakon par sati jahanja, prekida lagana bol u zdjelici i nepovratno gubim nit, pa kad obilazak završi pokraj malog polja duhana nedaleko od grada, i ja i, pretpostavljam, konj, sretni smo što je došao kraj našem druženju, bez zamjerki s obje strane. Pogladim ga po zlatnoj grivi i zahvalim mu na strpljenju i snazi, a kauboj ga veže s preostalim konjima, i nakon pozdrava i plaćanja usluge, jašući, kreće prema svom idućem odredištu, te polaganim kasom nestaje iza drveća.

Jedan od prizora ulovljenih tokom jahanja s kaubojem

    4. Alvaro

Nakon što smo u lokalnoj taverni, tzv. paladar-u smazali još jedan specijalitet kubanske kuhinje – ropa vieja (stara odjeća), goveđi saft poslužen sa rižom, pečenim bananama i svježim krastavcima, te bez problema platili ručak CUP-ovima, u protuvrijednosti niti dva eura, popodne smo odlučili provesti u okolici i posjetiti još par zanimljivih mjesta koja su nam zapela za oko, pa smo otišli vidjeti postoji li neki organizirani prijevoz da si skratimo muke. 

Regija Viñales pod UNESCO-vom je zaštitom povijesnog naslijeđa, a nalazi se na jugozapadnom dijelu otoka i dio je provincije Pinar del Rio. Uključena je u gotovo sve popularne turističke rute za one koji na Kubi ostaju kratko, a htjeli bi otići iz Havane ili Varadera i doživjeti autentičnu ruralnu Kubu, jer ovdje se može vidjeti nekoliko klasičnih prirodnih kubanskih simbola u kratkom roku – plantaže duhana, a na samom jugu ima i nekoliko plaža poznatih po raznolikom morskom životu. 

Ipak, začudili smo se kad nas je u centru sela dočekala poprilična gužva – pogotovo ispred turističkog ureda gdje su se stvorili redovi za rezervaciju izleta i prijevoza. Svašta se tu nudi: jahanje   konja, ronjenje na jugu regije, kupanje u špiljama, kombinacije raznih aktivnosti. Stojimo sa strane i dogovaramo se što da radimo, jer nam se ne sviđa opća atmosfera, a i ograničeni smo vremenom. Odjednom nam iza leđa prilazi mlađi visoki tip i na engleskom niže pitanja: od kuda smo, koji jezik govorimo , što radimo na Kubi, što planiramo vidjeti. Chris je Amerikanac, iz New Yorka, bavi se filmom, došao je malo na godišnji odmor, nikad nije bio na Kubi, ali već za par dana mora natrag, pa hoće što više vidjeti. Razmišlja da li bi bukirao neki izlet ili samo hodao uokolo da napravi par dobrih fotki. U komešanju ljudi, nekako se pogubimo, a u međuvremenu ugledam nedaleko parkiranu srebrnu limuzinu i na nju nalakćenog visokog tamnoputog muškarca srednjih godina, koji nezainteresirano priča telefonom. Imam dobar osjećaj, pa škicam kad je završio i odlazim do njega. Pitam ga bi li nas možda htio odbaciti na tri mjesta u okolici koja smo još htjeli vidjeti. Malo se cjenkamo i dogovaramo uvjete i na kraju se složimo za dvije lokacije po našoj želji, jer mu se treća činila neizvedivom za tako kratko vrijeme. Može. Oboje zadovoljni zaključujemo posao i zovem dečke, ukrcavamo se i krećemo! 

Nakon brzinskog upoznavanja, Alvaro nas prvo vodi par kilometara od samog sela do Mural de la Prehistoria, ogromne oslikane stijene usred obližnje tropske šume. Na slikama se čini kao da se do nje treba probijati i hodati, no zapravo je dostupna autima, štoviše busevima, ograđena, plaća se ulaznica i ima i centar za posjetitelje i restoran, što nas je malo razočaralo, jer je mjesto ponovno krcato. Naš taksist nudi nam da nas autom doveze što bliže s druge strane, tako da ne moramo plaćati ulaz, a možemo vidjeti stijenu izdaleka, no mi smo naumili vidjeti ju u svoj svojoj veličini sad kad smo već tu. Slika se prostire na stotinjak metara širokoj vrlo visokoj litici , na kojoj su intenzivnim bojama oslikani morski organizmi, dinosauri i čovjek i simbolično predstavlja teoriju evolucije, a s obzirom da je porijeklom iz 60-tih godina prošlog stoljeća, lokalni starješine muku muče s održavanjem jer se boje ljušte, a ni stijena se ne drži najbolje.  Ne zadržavamo se dugo i uskoro smo ponovno u svom srebrnom old timeru. Putem do sljedeće postaje po našem odabiru, na jednom raskrižju ugledamo čovjeka koji stoji pokraj  ceste i promatra drvo, što još može i proći, da na drugi pogled ne shvatimo da je to naš novi poznanik Chris. Molimo Alvara da stane i kroz prozor ga zovnemo imenom, na što se on malo prestrašeno i zbunjeno okrene. Da sam na karipskom otoku samo par dana i putujem sama i netko me vlastitim imenom zove iz nepoznatog auta, ni meni ne bi bilo svejedno, ali u tom trenutku nije nam palo na pamet da bi čovjek koji gleda drvo mogao dobiti infarkt zbog nas. Nakon par trenutaka, kad se pribrao i shvatio što se događa i tko smo, pitamo ga je li bio u indijanskoj špilji i da li nam se želi pridružiti, a on sa osmjehom od uha do uha, brzo sjeda u auto. Objašnjavam Alvaru da smo se ranije upoznali i on samo slegne ramenima i kaže da njemu ne smeta, pa nas nakon desetak minuta vožnje ostavlja na krcatom parkingu i kaže da će nas pričekati. Odlazimo do špilje i stajemo u red nakon što smo kupili karte, pričajući s Chrisom o Hrvatskoj koju želi posjetiti. Na spomen Hrvatske, mlađi par ispred nas se okreće, i pita nas na engleskom da li smo iz Hrvatske, pa se upoznajemo i s njima. America je, prigodno,  Amerikanka, a njezin dečko kojem ime nije bilo toliko upečatljivo, porijeklom je iz Meksika i žive u San Franciscu. Oduševljena je Hrvatskom jer je baš prošle godine išla tamo prijateljima na vjenčanje i nakon što im je Chris sav uzbuđen ispričao priču koju će pričati unucima, o Hrvatima koji su ga pokupili dok je gledao drvo, razgovor postupno kreće u smjeru San Fran – New York. Odlazim do parkinga reći Alvaru da će čekanje potrajati zbog gužve, a pronalazim ga u ugodnom razgovoru s društvom taksista. Na moj zabrinuti komentar samo odmahuje rukom i kaže: „Hvala, al ne brini, draga, koliko traje, traje, tu sam“, i namigne. 

Red se već polako smanjio i uskoro smo u špilji i udaljujemo se od Chrisa, Americe i dečka, hodajući tunelima u kojima su se domorodci skrivali od španjolskih kolonizatora, čemu svjedoče oslikani zidovi i kosti pronađene u 45 km dugoj mreži podzemnih špilja. Na određenoj dubini, pojavljuje se podzemna rijeka i tamo ulazimo u čamac. U mrklom mraku vozimo se kroz duboku visoku špilju u kojoj odzvanja motor čamca, a mrak je presječen blicanjem fotoaparata, i nakon desetak minuta polako se počinje nazirati svjetlo te uskoro vidimo i zelenilo i izlazimo kroz pukotinu na malo jezero gdje završava vožnja i sam posjet špilji.  

Alvaro stoji ispred auta i priča na mobitel, i kad nas ugleda, prekida i pita gdje je četvrti. Kažemo mu da će se on snaći i da je na sigurnom, u društvu zemljaka. „Dobro“, kaže, i provjerava svoj posrebreni sat koji mu se slaže sa lančićem oko vrata. Predlaže da bi nas, s obzirom na vrijeme i ako nas i to zanima , još odveo na farmu duhana nekih svojih prijatelja, koji će nam objasniti sam uzgoj i proizvodnju i od kojih možemo kupiti domaće cigare, ako već nismo. Nisu Cohiba ako nam je to bitno, ali na taj način pomažemo uzgajivačima osobno. Priča nam kako država od uzgajivača uzima 90% proizvedenog duhana za proizvodnju cigarskih brandova u tvornicama i oni za to primaju državnu plaću, a 10% se ostavlja za njihovu osobnu upotrebu, koju onda pokušavaju prodati gostima, kako bi barem malo više zaradili. 

Na putu do tamo, pitam ga kako mu je raditi kao taksist, da li mu je to glavni posao i da li mu je naporno voziti turiste svaki dan, a bore oko svijetlo plavih očiju postaju dublje. Podsjeća me na kubanskog Elvisa, a i Elvis bi vozio takav srebrni auto sa crvenim interijerom da je na Kubi, sigurna sam. Kaže da je ovo poprilično razvijena kubanska regija, u usporedbi sa istočnim dijelom otoka, i da su lokalni stanovnici naviknuti na veliki broj turista i dobru zaradu, što od nuđenja smještaja, prijevoza, bilo kakvih usluga kojih se sjete. Svi koji imaju mogućnost, ovdje se bave turizmom, jer to im uvelike olakšava financijsku situaciju. On je radio u Havani kao odvjetnik, ali to više nije imalo smisla jer samo s njegovim prihodima obitelj nije mogla živjeti, pa su preselili natrag u njegov rodni kraj, a on je odlučio raditi kao taksist i uložiti u auto u kojem se vozimo. 

Polako skrećemo u neograđeno veliko dvorište, u kojem se iza kuće nalazi visoka drvena garaža, čini se na prvi pogled, no Alvaro nas vodi unutar drvenih prozračnih zidova, gdje otkrivamo da se radi o sušioni, a iznad glava nam se nalaze redovi i redovi smeđih listova duhana, čiji se miris širi prostorijom. Dva muškarca, stariji i mlađi, sjedaju za školski stol nasred prostorije i mala radionica cigara počinje. Mlađi tip odjednom progovara engleski i doznajemo da je to njihova obiteljska farma koju vodi stariji , njegov otac. Priča nam o uzgoju biljke i berbi, te objašnjava kako se samo dio listova koji imaju mali udio ili gotovo nemaju nikotina, uzimaju za pripremu cigara, dok se ostatak lista šalje u tvornicu cigareta. Uzima ogroman osušeni list i prilično ga grubo razvlači pokazujući nam pojedine dijelove, no list to podnosi kao da je od gume. Odjednom ga spretnim pokretima zajedno s još nekoliko skupljenih listova, svija u cigaru u samo nekoliko sekundi, te ju nastavlja rolati među prstima, savršeno okruglu i čvrstu, dok Alvaro čitavu predstavu gleda sa smiješkom.

Nakon što smo prošli poduku o dijelovima cigare, objašnjava nam kako razlikovati pravu cigaru od lažnih – kad ju stisneš među prstima, trebala bi se vratiti u početni položaj, a prilikom rolanja među dlanovima ne smiju se truniti ako su smotane od čitavih listova duhana, čvrsto stisnutih, a ne od ostataka, i sve bi trebale biti iste boje izvana, sa jednakom kapom (obli vršak cigare) u jednom komadu. Zanimljivo, kod njihovih cigara jest, da je vanjski list, koji služi kao omotnica, u konačnici zalijepljen ljepilom koje je zapravo sirup napravljen od meda, voćnih sokova i vode, dok u tvornicama koriste sintetska ljepila. Zato njihove cigare imaju slatkasti miris i kad se zapale, na jeziku ostavljaju slatkast okus. Ako se drže u zatvorenoj vrećici, mogu ostati dobre i do dvije godine, a oni ih još dodatno u snopovima zamotaju u palmino lišće koje bi trebalo pomoći održavanju kvalitete. Mene su kupili, a nisam jedina, pa Ivan i ja svoje suvenire za prijatelje kupujemo upravo ovdje, bez obavezne markice, drvene kutije i pečata koje moraju imati brandovi kao Cohiba ili Montechristo. Jedno je jasno, i time smo zadovoljni - posebnije cigare nećemo dobit. 

Polja duhana dio su predivnog krajolika

Putem prema selu, nastavljamo ranije započeti razgovor i Alvaro kaže kako bi volio ponovno raditi kao odvjetnik jer uživa u tome i voli taj posao, ali da se ne nada ničemu i da se stvari zasigurno neće početi mijenjati dok ona dvojica, Raul i Fidel, ne umru. Ideja otvaranja prema Americi mu nije previše primamljiva, možda pomogne , no trebat će sigurno godine i godine da se vidi neki pomak. Društvo je već toliko dugo u ovom uspavanom ograničenom stanju, da će svaka promjena isprva biti šok i vrijeme za prilagodbu je neophodno.  Po njemu, ni kapitalizam neće puno pomoći i sve je to na kraju isto za malog čovjeka, samo malo drugačije upakirano. 

„Radiš da prehraniš sebe i obitelj i to je sve od života, kad se sve zbroji.“, kaže dok pogledom prati cestu i nakon što nam je netom otkrio gorku životnu stvarnost, odjednom se počne smijati. 

„Tako ti je to ovdje, zato volimo kad bogati Rusi dođu pa pokupuju duhana i cigara da ih moraju skrivat po prtljazi, vozi ih se svugdje, jedu i piju po skupim restoranima za turiste, neka, za nas ovdje to je dobro, to nas izvlači.“, završava svoj monolog, ulazeći u Viñales. Žao mi je što se tako brzo rastajemo baš kad je počeo otkrivati pravu sliku stanja na otoku, i bez straha i opreza rekao nešto što većina Kubanaca neće napraviti – priznati da bi bez Fidela ili Raula možda moglo biti bolje. Iskreno mu se zahvaljujemo na strpljenju i želimo mu sreću, a on nam namiguje i poželi lijep boravak na Kubi.