1. Ernesto Prvi siječnja je, Dan revolucije, što za Kubance znači prisjećanje na pobjednički dan Kubanske revolucije kada je 1959. godine autoritarni samoproglašeni predsjednik Batista pobjegao u egzil pred Fidelom Castrom i saveznicima, te je nakon šest dugih godina borbi, proglašena socijalistička država koja će se održati do dan - danas, na sreću ili na žalost, kako za koga. Kubanskoj revoluciji u cast Nas troje suputnika namjernika trenutno u Havani, možda ne možemo dovoljno pojmiti značenje ovog velikog dana za prosječnog Kubanca, no nama je isto poseban - prvi je dan u godini, ujedno i prvi dan i sat putovanja s vlastitom prtljagom!! Nema više borbe sa aerodromom u Varaderu! Nema više zivkanja istog radnika na aerodromu, koji mi vjerojatno već zna glas i diktiranja istog broja koji mu na tek obnovljenom španjolskom diktiram već danima! Nije da nas je to do sada previše omelo, ali sad se možemo potpuno opustiti, napustiti Havanu i napokon nastaviti ...
Na početku moram riješit jednu stvar – ispravak netočnog navoda – Lehrer Arthur je oko 185 cm visok, malo sam se prešla, vjerojatno zbog veličine njegove osobnosti. A možda i jer uglavnom sjedim, a on stoji i predaje, pa je stvar percepcije. Kile ne ispravljam, to je brat bratu, tu negdje. Izgleda da je jako popularan u našoj grupi, i iako tvrdi da nikad nebi oženio ženu koja bi se htjela udati za njega, Tim mu je ponudio neku svoju 33-godišnju prijateljicu koja traži muža, no kad je Arthur čuo da je psihijatrica, tu je priči bio kraj.
No, vratimo se mi onom kaj sam vam obećala prošli puta. O Austriji svi možete pročitati sve što želite na internetu pa vas s tim neću gnjaviti, no jedna od zanimljivih stvari je ta, da Austrijanci navodno imaju fetiš na smrt. Od malih nogu odgajani su tako da je jedna od bitnih tema smrt, pa tako njihovi kvalitetni razgovori vrlo često završavaju sa tom temom, dok mi, u šali, najkvalitetnijim razgovorom smatramo onaj koji završava sa govnom iliti pričom o kakcu, kak bi rekli Slovenci. Tako se u nižim razredima osnovne škole lako možete susresti sa pjesmicama o smrti, dok vam poneka učiteljica čak može napisati i posvetu u ljetopis: “Stoj čvrsto, jer nema više puno puta pred tobom.” S obzirom da, osim Lehrera, nisam upoznala niti jednog čistokrvnog Austrijanca ni Austrijanku u ovih par tjedana, sve informacije crpim tokom nastave i zasad ih smatram pouzdanima dok se ne dokaže suprotno. Tako se na primjer većina polaznika tečaja drži onog stereotipa da su Austrijanci zatvoreni, hladni i jako uredni i organizirani. Pa čak i škrti. Lehrer se brani da nisu škrti, samo vole šparat. A kad su na odmoru, onda troše bez razmišljanja. Austrijske su žene uvijek čvrste i šefice su. Austrijanci ne vole Nijemce. Nijemci ne vole Austrijance. S obzirom da Austrijanci jako vole povezivati svoj narod sa Mozartom i da je primjerice čitav Salzburg u znaku Mozarta, interesantno je da je Mozart zapravo mrzio Salzburg i smatrao ga provincijom, te je jednom prilikom napisao da jedva čeka da iz dotične provincije ode. Nakon odlaska samo je još jednom u životu posjetio Salzburg. Najdraži grad bio mu je Prag, a osim što je bio genijalac bio je i ovisan o kockanju, dok je njegova žena bila ovisna o šopingu, pa su zbog toga svega imali mnogo problema u braku. Kad smo kod genijalaca, nadam se da ste neki dan svi vidjeli skok Felixa Baumgartnera, koji je hopsnuo s visine od 39 kilometara i postigao najveću brzinu u slobodnom padu od 1342 kilometara na sat, kako tvrde mediji. Austrijanci su jako ponosni na njega. Čudesno. Bila sam uvjerena da bude se pretvorio u crvenu maglicu.
Regija Koruška, u kojoj boravim, vrlo je zanimljiva zbog jedne stvari. Oko 40% djece rođeno u toj regiji, rođeno je izvanbračno. Ovaj fenomen specifičan je za ovaj dio Austrije. Muškarci i žene unatoč rođenju djeteta/djece ostaju zajedno i ne žene se, a razlog tome je osim tradicije i financijska stabilnost žena koje dobivaju veća financijska sredstva kao samohrane majke. Osim tog, na taj se način također osiguravaju da i dalje ostaju samostalne ako muškarac kojim slučajem odluči sprhnuti. Vrlo često stupe u brak tek nakon 30 godina zajedničkog života, a onda se vrlo često razvedu.
Još jedna od specifičnosti regije je Affenberg, mjesto gdje u prirodnom okruženju živi oko 130 majmuna. Prije par godina majmuni su malo izmakli kontroli, pa je određeni broj pobjegao i u jednom trenutku bili su toliko udomaćeni da si morao paziti na šećer kad si došao na odmorište na autocesti i naručio kavu, jer bi ti dotični dlakavi gospodin došao i uzeo poslasticu. Dosta vremena utrošeno je da se majmuni kontroliraju ili ulove, dok nije došao jedan pametni zoolog i dao jednostavno rješenje – treba uloviti šefa bande i svi majmuni automatski kreću za njim. Tako je i bilo. No nedugo nakon što su Austrijanci riješili taj problem, uslijedio je novi – jednom je od političkih dužnosnika pobjegao kućni ljubimac – zmija Amanda duga 3 metra, a teška 20 kilograma. Dobro se sakrila, pa je čak organizirana i policijska potraga (ovo me podsjeća na vrijeme kad su naši specijalci kokali kokoši po hrvatskim selima zbog ptičje gripe), a intervjuirani policajci tvrdili su da ih nije strah i imaju sve pod kontrolom iako je zmija opasna po život. Zmijica je na kraju nakon par dana nađena u stanu svog vlasnika koji nikad nije ni napustila – zavukla se u kuhinju iza kuhinjskog kredenca. Ali to nije sve. Prije nešto više od mjesec dana, u mulju uz rijeku Dravu, u jednom mjestu blizu Klagenfurta, opaženi su čudni otisci. DNA analizom utvrđeno je da se radi o krokodilu što je potvrdilo i nekoliko svjedoka. Ne zna se od kud i kako je došao, no u toku je potraga, s obzirom da su otisci samo misteriozno nestali zajedno s krokodilom. Toliko o austrijskoj fauni.
Došla sam napokon i do najvećeg grada u Koruškoj – Klagenfurta (slovenski naziv je Celovec), grada na jezeru Wörthersee i rijeci Glan. Broji oko 90 000 stanovnika, a po ljeti je jedno od većih turističkih središta.
Ines i ja smještene smo 5 minuta hoda od Sveučilišta Klagenfurt koje je izgrađeno 70-tih godina i to za samo par tisuća studenata, a danas ga pohađa oko 10 000 marljivih mladih ljudi koji žele studirati društvene znanosti. Oko zgrada fakulteta nalaze se domovi koji su jako lijepo uređeni i moderni, menza u kojoj se ručak kreće od 4-7 eura (tu smo carevi po pitanju cijene), nekoliko kafića i restorana i par fitness centara. Ono što smo primjetile jest da studentska atmosfera nije ni približno slična zagrebačkoj. Živimo par minuta od studentskih domova i kafića, ali nema larme ni za lijek. U 2 tjedna koliko smo ovdje svjedočile smo točno jednom tulumu koji onda još nismo ni pohodile jer smo penzići koji imaju sprachkurs i dižu se rano rano ujutro. A tulum je bio u tjednu. Also, studentski život nula bodova. Il su jako marljivi, il ih je malo. Rješenje mi je otkrio Lehrer, koji kaže da većina njih živi kod kuće, no to mi nije prihvaljiv razlog. Di vam je mladost?!
Pošto smo u fazi upoznavanja ljudi, odlučile smo jedan dan prošli tjedan otići prošetati uz jezero i vidjeti taj razvikani Europapark, te izvidjeti situaciju. Naišle smo na nekoliko ljudi koji su odlučili iskoristiti zadnje toplo vrijeme za malo rekreacije u vodi i penziće koji šetkaju uz obalu. Inače, jezero je stvarno predivno, plivaju patkice, ogromne ribe, pa još neki hibrid patkica s nekom bijelom pjegom na glavi. Potočala sam noge u još jednom jezeru ove godine i patkica je bila tolko prijateljski raspoložena da mi je htjela pojesti prst. Inače, jezero i kanal zimi se znaju zalediti pa je moguće klizati po njima. To se čeka! Pri povratku s jezera primjetile smo jako puno trkača i ekipe koja hoda sa štapovima. Jako su nabrijani na sport. Ali jako. Znači, ne idu u kafić ko mi Balkanci, nego fino trče nakon posla. Vrhunac je bio kad smo ugledale par koji trčkara i ispred sebe fura kolica i oni se lijepo rekreiraju. Bebač čori i kotura se, oni trče. Čak imaju i čitavu stazu za maraton po cijelom gradu. I postoji jedan označeni put koji ide preko neke veće prometnice na kojoj auti doslovno stanu da ti pretrčiš cestu. Trebam li uopće spominjati da većina vozi bicikle i da im je infrastruktura za bicikle nebrojeno puta bolja od one u Zagrebu? Varaždin se isto može posramit. Imaju pothodnik za bicikle ispod prometnica, svugdje označene ogromne biciklističke staze, možeš bez problema doći s jednog kraja grada na drugi bez da uopće siđeš s bicikla, a da ne pričam da te vozači automobila i više nego doživljavaju! S obzirom da smo Ines i ja oko 40min hoda od centra grada, a javni prijevoz je skup, lica su nam se ozarila kad nam je naš koordinator rekao da će nam pronaći bicikle, kao što sam i spomenula u prvom javljanju. Mda, nije bilo niš od toga, jer je pitao točno jednu osobu – svoju curu, a ona je svoj bicikl prodala. Krenule smo zatim u akciju traženja oglasa za iznajmljivanje ili prodaju bicikla, ali na faksu nije bilo ničeg, pa smo onda potražile dućan koji prodaje rabljene bicikle. Cijena rabljenog bicikla niže klase (klasičan Pevecikl) kreće se od 150 eura nadalje. Nakon tog saznanja, ostalo nam je jedino da dovučemo svoj bicikl od doma, no tu postoji problem trucanja u vlakovima i tome da moraš potrefit vlak koji prevozi bicikle, pa smo i od te varijante zasad odustale. Španciramo, to je ipak ono kaj najbolje znamo! Neki dan smo napravile 9 kilometara. Na liniji se niš ne pozna, bez brige, vraćamo se u najboljem izdanju! Što se tiče trenutnih obzervacija u samom centru – grad je poprilično pust. Konstantno. Tu i tamo neko prođe na biciklu, rijetko tko sjedi u kafiću. Navečer je još gore. Studenti ostaju kod kuće, ljudi koji rade odmaraju za novi radni dan, nigdje ni žive duše. Prvi smo vikend u petak pokušavale otkriti neki studentski tulum, no nismo naišle ni na kakvu obavijest, jedino su nam predložili neki diskač Beowulf u kojem navodno postoji par floorova – floor z samce, rock floor, MTV floor i tradicionalni “bolje da ne znam kakva je to muzika” floor, al do tad smo već popile pokoje pivo i zaključile petak.
U subotu smo napravile novi korak prema upoznavanju ljudi (da, ovdje je to pravi projekt!), logirala sam se na CS profil nakon dugo vremena i učlanila se u grupu Klagenfurt i Koruška. Nisu baš nešto agilni u grupama, no s obzirom da su u našim grupama na tečaju oženjeni ljudi (za Boga ili fizičke osobe) koji već imaju obitelj i djecu , odlučile smo se na ovaj potez da nekog upoznamo i da malo osjetimo život u Klagenfurtu. Imale smo sreće pa smo na CS-u doznale da taman u subotu predvečer počinje Noć muzeja - jedinstvena prilika za malo življi grad, koja za razliku od hrvatske Noći muzeja košta 13 eura, no u svakom se slučaju isplati. Preko CS-a dogovorile smo susret sa Sajjadom iz Pakistana, Nelle iz Njemačke i Carlosom iz Meksika i krenuli u pohod na muzeje. Ekipa je stvarno bila odlična. Svo troje su studenti na sveučilištu, Nelle i Carlos stigli su prije par tjedana, dok je Sajjad već godinu dana u Klagenfurtu, pa zna sve prečace, tako da nam je on bio vodič, Nelle je baratala njemačkim, a Carlos i nas dvije smo bili potpora (pimjećujete, još uvijek nema nit raga domaćima).
Prošli smo oko desetak muzeja, vidjeli načine izrade nakita od stakla, reciklažnu umjetnost, izložbe fotografija, skulptura... Odslušali smo dva benda u popratnom programu (jedni su svirali swing, a drugi su bili najavljivani kao Balkan reggae, no ni b ni r od toga – više neki mišung nečeg kaj bi trebalo podsjećati na Cigane, no sve u svemu bili su ok), poharačili jednu galeriju, pogledali odličnu pop-art izložbu koja je parodija, između ostalog, na reklame. U međuvremenu nas je Sajjad (koji, začudo, radi u kebab shopu) odveo na kebab u konkurentni lokal gdje smo jeli odličan kebab za 3,5 eura, a kad je čuo da nemamo kuhalo ni štednjak htio nam je uvalit stari štednjak koji je pokupio na poslu misleći da bi nekom mogao trebat, no zahvalile smo se uz zaključak da bi možda bilo malo problematično skrivati toliki štednjak u sobi.
A nakon kebaba, desert – vozili smo se u old-timer busu od centra do fakulteta i tamo smo posjetili poznati Minimundus koji sadrži makete nekih od najvažnijih, najpoznatijih i po nečemu specifičnih svjetskih građevina, između ostalog i hrvatski svjetionik Porer te crkvu sv. Marka koju nismo stigli vidjeti jer je već bila ponoć a mi smo imali još dva odredišta do vremena zatvaranja. Uslijedio je posjet reptilima. Pokraj Minimundusa nalazi se ogroman terarij u kojem ima zmija, guštera, pauka i piranja i sve je to divno i krasno za vidjet dok god je iza stakla. Trnci me prolaze sad kad se sjetim austrijskog ogromnog potencijala gubljenja živina i toga da je spomenuti terarij doslovno 500 metara zračne udaljenosti od nas, a da većinu tih živinica tokom dana premjeste van u dvorište. Možda jedan dan nađemo Amandu ispod kreveta. Zadnji smo pohodili planetarij i to tik prije zatvaranja, odslušali smo jednu lijepu prezentaciju na njemačkom uz pogled na zviježđa i razumijevanje svake pete riječi. Al bila je super glazba i projekcija! Nakon laganog uspavljivanja u planetariju oprostili smo se od naših novih prijatelja uz zaključak da je bio odličan i ispunjen dan i krenule u hostel. Znam, kak sam krenula, sigurno mislite da ima još i da nas je u hostelu dočekao divlji i raskalašeni tulum, al nije. Apsolutno se uklapamo u život prosječnog studenta u Klagenfurtu, htjele, ne htjele.
Sad ću ipak završiti ovo javljanje da vam ne bude predugačko. O našoj borbi s Internetom, završetku prvog dijela tečaja, posjetu Spittalu an der Drau (mojem budućem radnom mjestu) i ostalim peripetijama u skorom izlaganju!
Auf wiederschaun,
Iva
Primjedbe
Objavi komentar