1. Ernesto Prvi siječnja je, Dan revolucije, što za Kubance znači prisjećanje na pobjednički dan Kubanske revolucije kada je 1959. godine autoritarni samoproglašeni predsjednik Batista pobjegao u egzil pred Fidelom Castrom i saveznicima, te je nakon šest dugih godina borbi, proglašena socijalistička država koja će se održati do dan - danas, na sreću ili na žalost, kako za koga. Kubanskoj revoluciji u cast Nas troje suputnika namjernika trenutno u Havani, možda ne možemo dovoljno pojmiti značenje ovog velikog dana za prosječnog Kubanca, no nama je isto poseban - prvi je dan u godini, ujedno i prvi dan i sat putovanja s vlastitom prtljagom!! Nema više borbe sa aerodromom u Varaderu! Nema više zivkanja istog radnika na aerodromu, koji mi vjerojatno već zna glas i diktiranja istog broja koji mu na tek obnovljenom španjolskom diktiram već danima! Nije da nas je to do sada previše omelo, ali sad se možemo potpuno opustiti, napustiti Havanu i napokon nastaviti ...
Pozdrav svima ovdje pozvanima! :)
Smjestili su nas u peterokrevetnu sobu (i to im je bila najbolja moguća odluka s obzirom na to da je Thomas odlučio rezervirati dvokrevetnu sobu), imamo posebno kupaonicu s dva lavaboa i tuš kabinom, posebno wc, jedno poprilično veliko predvorje i u sobi dva kreveta na kat, jedan krevet koji nam služi kao kauč, stol i četiri stolice. I dva štekera! Neki dan smo si prisvojile i konja za vješanje veša koji je usamljeno stajao u hodniku.
Ujutro od 7-8.30h imamo doručak u hostelu, no što se tiče ostalih obroka tokom dana - moramo se snalaziti same. Ono što nemamo jest mogućnost korištenja kuhinje i nemamo frižider. Dakle kao da smo u domu na Savi, samo nemamo iksicu niti ikakva studentska prava. Prema pravilima, noćni mir počinje u 22.00, a u 23.00 zaključavaju se sva vrata i možemo ući jedino na glavni ulaz i to pomoću ključa od sobe (taj mehanizam još uvijek analiziramo). U sobi nije dopušteno korištenje ikakvih toplinskih uređaja, no to nas nije spriječilo da budemo Balkančine i dofuramo kuhalo za vodu, koje se prvi tjedan pokazalo kao pravi spas s obzirom na nemogućnost kuhanja. Thomas nam je rekao da oko hostela, s obzirom da živimo u blizini sveučilišta, ima puno restorana i jedna menza, pa da bi vjerojatno bilo najbolje da se snađemo na taj način za ručak i večeru. Sve u svemu, to su bile sve informacije zaprimljene prvi dan, ispratile smo roditelje, raspakirale se i otišle prošetat po pustom sveučilištu čiji prvi akademski dan počinje sutradan. Otkrile smo Spar i Hofer, i odlučile se svaka za pola litre neke nikad isprobane Märzenbier pivice na bengi koja nedeljom jedina radi. Ipak je bio trenutak da se počastimo za prvi dan našeg novog života. Da smo znale kak bu izgledao prvi tjedan, vjerojatno bi se počastile i s još kojom, da lagano uklizimo u prvi dan...
Nakon podužeg razmišljanja na koji način kako svima istovremeno omogućiti informacije i izbjeći to da moram svakome posebno pričati kaj mi se događa (iako sam svjesna toga da svatko od vas ima svoja pitanja i spremna sam dati odgovore ;)), a s obzirom da svi znate kolko volim biti opširna i slikovita, odlučih se za formu bloga jer vam mogu ponuditi i sliku i tekst, a možda i pokoji zvuk iz nedaleke nam Austrije (iako neki imaju filing da sam opet otišla do Argenitne i tako se i ponašaju, osim kaj su zaboravili da nesvjesno zanemaruju vremensku razliku). Nisam prava gastarbajterica jer ipak odlazim odradit praksu a ne posao, ali stranci s Balkana koji dođu u njemačko govorno područje uvijek su obilježeni na taj način, pa eto, nek se zove tako.
Sve je jako brzo došlo. Čim sam doznala da sam primljena i idem, uslijedila je birokracija (iako, moram priznat da nije bilo k'o u Asterixu i Obelixu, već vremenski sasvim pristojno), a potom mala oproštajka uz Jinxe (i prva Dorisina djevojačka, prva od tri, saznajem kasnije - buduća žena se stvarno oprostila) i svanula je subota u kojoj postajem svjesna da stvarno idem, odlazak u Varaždin sa prvim dijelom prtljage i nedjeljno ranojutarnje prebacivanje stvari iz manjeg u veći kofer, te polazak oko podne s roditeljima koji i dalje ne dijele moje oduševljenje time što ću 6 mjeseci provesti u Austriji. Trebala bih se smiriti. Naći posao i primiriti se. Kud sad još ta Austrija, zar mi nije bilo dovoljno? Jedino je deda par dana prije izjavio s odobravanjem: "Drugo je bilo kad si ono išla u Ameriku, tamo
daleko... ma znaš šta sinko, jebeš ti, da prostiš, svaku zemlju iz koje
za 8 dana pješke nemo'š stić kući! Ako zagusti, samo prati prugu!" Ko zna, zna, deda zna.
No, krenuli tako mi prema Klagenfurtu, lijepimo jednu vinjetu, pa drugu vinjetu, uf fulali smo Rosenberger, pa malo pritisak u ušima od visine u alpama, op, 10 stupnjeva, pa gle, vidi kravicu, ma kak oni imaju tak lijepu travu, a mi nemamo?
Pa, pogledaj malo bolje, kaj ne vidiš da je trava ista, sam oni imaju obronke, a mi ne! Pa onda malo o privatizaciji i zašto nam proizvodnja propada, uuu gledaj novi Rosenberger, nemoj sad tog fulat! Zwei Kaisermelange bitte, die Tassen sind neben die Kasse, ja, ja, danke, tschus! Par obiteljskih fotki. Kolko još? Ma samo sat vremena! "Preračunavam." "Preračunavam." "Držite se desno." Fulala je. Ja sam znao da treba po autoputu, ova ženska niš' ne zna! Gle jezero!!
Nakon 4 sata vožnje stigli smo do Klagenfurta. GPS nas je fino odvelo do hostela u kojem ćemo Ines (za neupućene, frendica iz Varaždina koja također odlazi na 6 mjeseci u sklopu istog programa, samo ide radit u drugu firmu) i ja mjesec dana boraviti tijekom intenzivnog tečaja jezika Deutsch in Österreich.
Dočekao me Thomas, pomoćnik koordinatora našeg programa za regiju Koruška koji je već preko mailova djelovao jako pristupačno i spreman pomoći, te je ispunio sva moja očekivanja da će, sudeći po glasu preko telefona, izgledati kao tipični Austrijanac - visok, štrkljav, u plavim trapericama, svjetloplavoj košulji, tamnoplavoj vesti, smeđim mokasinama i s okruglim naočalama metalnog okvira. I da, sa neizostavnom starom kožnom aktovkom iz koje je izvadio hrpu prospekata o Klagenfurtu. Dok smo čekali da dođe Ines, malo smo popričali o programu i on je, ushićen jer smo mi prve sudionice ovog programa u njihovoj regiji, rekao da će nam pomoći oko smještaja nakon tečaja (s obzirom da nakon tečaja Ines ostaje raditi u Klagenfurtu, a ja selim u jedno mjesto nedaleko od Villacha) i da bi bilo jako dobro kada bi imale bicikle te da se on može raspitati kod prijatelja, jer onda nebi trebale koristiti javni prijevoz. Navodno je i vrijeme tijekom listopada toliko dobro da se ljudi čak i kupaju u jezeru i bave svim mogućim vanjskim sportovima. Taman je došla Ines sa svojima, pa smo još malo popričale s Thomasom, a onda nas je ostavio da se do kraja smjestimo u sobu i ispratimo roditelje koji su u tom trenutku bili uzbuđeniji od nas dvije.
Hostel pripada liniji Hostel International, no nije klasičan hostel, barem ja do sad u takvom nisam boravila.
Smjestili su nas u peterokrevetnu sobu (i to im je bila najbolja moguća odluka s obzirom na to da je Thomas odlučio rezervirati dvokrevetnu sobu), imamo posebno kupaonicu s dva lavaboa i tuš kabinom, posebno wc, jedno poprilično veliko predvorje i u sobi dva kreveta na kat, jedan krevet koji nam služi kao kauč, stol i četiri stolice. I dva štekera! Neki dan smo si prisvojile i konja za vješanje veša koji je usamljeno stajao u hodniku.
Ujutro od 7-8.30h imamo doručak u hostelu, no što se tiče ostalih obroka tokom dana - moramo se snalaziti same. Ono što nemamo jest mogućnost korištenja kuhinje i nemamo frižider. Dakle kao da smo u domu na Savi, samo nemamo iksicu niti ikakva studentska prava. Prema pravilima, noćni mir počinje u 22.00, a u 23.00 zaključavaju se sva vrata i možemo ući jedino na glavni ulaz i to pomoću ključa od sobe (taj mehanizam još uvijek analiziramo). U sobi nije dopušteno korištenje ikakvih toplinskih uređaja, no to nas nije spriječilo da budemo Balkančine i dofuramo kuhalo za vodu, koje se prvi tjedan pokazalo kao pravi spas s obzirom na nemogućnost kuhanja. Thomas nam je rekao da oko hostela, s obzirom da živimo u blizini sveučilišta, ima puno restorana i jedna menza, pa da bi vjerojatno bilo najbolje da se snađemo na taj način za ručak i večeru. Sve u svemu, to su bile sve informacije zaprimljene prvi dan, ispratile smo roditelje, raspakirale se i otišle prošetat po pustom sveučilištu čiji prvi akademski dan počinje sutradan. Otkrile smo Spar i Hofer, i odlučile se svaka za pola litre neke nikad isprobane Märzenbier pivice na bengi koja nedeljom jedina radi. Ipak je bio trenutak da se počastimo za prvi dan našeg novog života. Da smo znale kak bu izgledao prvi tjedan, vjerojatno bi se počastile i s još kojom, da lagano uklizimo u prvi dan...
Ponedjeljak je započeo otkrićem da se naš tečaj održava u prizemlju hostela i testiranjem našeg predznanja njemačkog i kratkim intervjuom s Lehrerima. Ines i ja smatrale smo da usprkos svojih 9 godina učenja njemačkog ne znamo ništa osim nešto gramatike, pogotovo jer je od zadnjeg sata njemačkog prošlo dobrih 8 godina, a od tad ga nismo progovorile, no rezultati su pokazali suprotno. Ines je završila čak u B2 skupini, a ja u B1 (daleko iznad mojih očekivanja, bila sam uvjerena da mi je znanje za A1 ili A2, pa sam se prisjetila prof. Mikinović jer je očito uspjela usadit nešto u tu moju glavu).
Za vrijeme pauze, prije nego što su nas podijelili u grupe, jedine osobe spremne za komunikaciju bile su 35-godišnja sestra Virginia iz Kenije i 22-godišnja sestra Lilian iz Zimbabvea. Njih dvije stigle su prije par mjeseci iz Afrike i žive u samostanu nedaleko od Villacha, Wernbergu, koji je jako poznat po tome što u njemu časne same proizvode hranu poput jogurta i kruha, a proslavile su se i spašavanjem ratnih izbjeglica, i mještani ih u okolici, pa i šire, jako štuju.
S obzirom da u Keniji i Zimbabveu, osim plemenskih jezika, komuniciraju i na engleskom, lako smo se sporazumjele. A natucale smo iz zezancije i nešto krnjeg njemačkog, s obzirom da su one tokom zadnjih par mjeseci učile jezik u samostanu jer bi uskoro trebale komunicirati i s ljudima izvan samostana, s obzirom da ostaju u Austriji iduće 2 godine.
Potajno sam se nadala da ću u grupi završiti upravo s njih dvije jer su me jako zainteresirale i zaintrigirale i htjela sam znati više o njima i o njihovom životu. Osim toga, imaju super smisao za humor! Želja mi se i ostvarila pa smo B1 grupu činile nas tri i još sedmero ljudi - Grkinja Diana, Britanci Paul i Tim, Kineskinja Gui Le, Mađarka Agnes, a naknadno su nam se pridružili još i Gruzijac Žakro i Valdine iz Kosova. Baš jedna prava internacionalna ekipa.
Diana pravog imena Dimitra, kojeg je zbog tehničkih razloga promijenila kad je sa 18 godina došla studirati pravo u London, 40-godišnja je prelijepa žena udana za Austrijanca. 20 je godina živjela u Londonu, 7 godina nakon studija radila je u jednoj odvjetničkoj firmi, te je nekako u toj fazi započela svoje bavljenje bioenergijom, proputovala skoro cijeli svijet u potrazi za znanjem iz tog područja, prije 2 godine rodila sina i namjeravala ostati u Grčkoj, no s obzirom na nemire, odlučili su se preseliti u Austriju gdje bi im dijete moglo imati sigurniji život, a njena je želja otvoriti studio u kojem će pomagati ljudima svojim znanjem i umijećem.
Paul je 50-neštogodišnji, ujedno i najstariji član naše šarene grupice, preselio se u Austriju gdje je kupio zemlju i namjerava sagraditi kuću, trenutno živi sa svojom ženom i mačkom, a završio je književnost i najdraži pisac mu je D.H. Lawrence, čiji grob je u New Mexicu i Paul ga je, naravno, posjetio.
Tim je 43-godišnji bivši stanovnik Londona i bivši frizer koji se priženio u Austriju i ima 3 predivne curice koje sam baš neki dan upoznala, jednu stariju i mlađe blizanke. Zanimljivo je da mu život funkcionira tako da jedan tjedan radi u Londonu, a jedan tjedan živi u Austriji sa obitelji, otvorio je nekakvu firmu pa imaju lanac dućana po cijeloj Britaniji. Žive u malom selu na jezeru, udaljenom 10 min brodom od Klagenfurta.
Kineskinja Gui Le je dosta samozatajna pa o njoj ne znam puno. Reklo bi se i da su Britanci samozatajni, al propjevali su u našem društvu. Dakle,Gui Le je konobarica, procjenila bih da ima između 40 i 50 godina i ako sam dobro shvatila, imala je muža Austrijanca ali su se nedavno rastali, jako dobro priča njemački i vrlo je mudra, ali kao što rekoh, jako samozatajna. I uvijek, ali uvijek kasni. Čak i kad imamo pauzu između satova i to pola sata, ona uspijeva zakasniti 15 minuta.
Druga konobarica u grupi je 29-godišnja Agnes koja je zaručena za Mađara koji super govori njemački, oboje rade tijekom zimske sezone u Alapama u jednom hotelu, po ljeti rade negdje uz jezero, a želja im je jednog dana otvoriti kafić.Agnes si voli popiti i to jednu jako neobičnu kombinaciju - sok od bazge, prošek, tonic i još neka žestica koju nisam zapamtila u kombinaciji. Ostala sam toliko šokirana da mi je žestica promakla. Eto. Možda gin!
Žakro, kojeg sam skoro uvjerila da se zove Žarko, 52-godišnji je samozatajni trener ragbija koji ima ženu i dvoje djece. Jako je miran, tih, djeluje jako uravnoteženo i dobroćudno iako je jako namrgođen i jak. I ima sjedu kosu i crne, crne obrve, zbog čega i izgleda tako namrgođeno. Al nebi mrava zgazio, uvjerena sam. Ok, eventualno tijekom ragbija.
Valdine je mirna, vedra i nasmijana 38-godišnja ženica koja je svog Austrijanca upoznala kad je došao u posjet svom prijatelju na Kosovo. Bila je to ljubav na prvi pogled, a sad već imaju 2 sina koje čuva baka na Kosovu, dok njih dvoje već 6 godina rade u Klagenfurtu i ove su godine kupili novi auto - tamnoplavi Fiat Punto.
I zadnja pridošla članica naše grupe, koja nam je stigla tijekom tjedna jer se prebacila iz više grupe, koja joj je bila preteška, Turkinja je Medine koja uvijek nosi maramu i duge suknje, ima 24 godine, tamnosmeđe oči i crnu kosu koju skriva pod tim šarenim maramama. Mama je dvojice sinova i želi naučiti njemački jer je trenutno domaćica, a jako bi rado postala medicinska sestra.
Jako šareno društvo, zar ne?!
No na kraju poslastica - naš Lehrer Arthur je 50-godišnji lik. Ali kad kažem lik - mislim lik! Znači, dečko od nekih 23-24 godine, zarobljen u 50-godišnjem tijelu visokom 2 metra i teškom sigurno 100 kila. Ima sijedu kosu do malo ispod uha, uvijek nosi košuljicu, crne hlače, motorističke čizme i puši i pije kavu. I nudi sve s kavom. Stalno! Priznaje da je Morgenmuffel (jutanji mrgud) i da je u životu radio svašta i živio svugdje. Slabost su mu žene, koje ne razumije, a energiju mu daje rad, a ne spavanje. Voli ekspedicije, studirao je književnost, živio je u Parizu, Londonu, Buenos Airesu, Iraku, Južnoafričkoj Republici, Bosni, a svake si godine priušti barem jednu ekspediciju pa je tako do sada bio u prašumama Amazone, na sjeveru Kanade, na Antarktici i Laosu. Ako ikad želite na jeftinu a kvalitetnu ekspediciju, Arthur je vaš čovjek. Barem on tako tvrdi. Bio je ratni izvjestitelj iz Bosne, imao je restoran u Buenos Airesu, radio je terapije teatrom za ovisnike, ali što god radio, svake se godine vraća u Klagenfurt i drži tečajeve jezika strancima. I tu sam imala sreće, jer Medine kaže da je njihov učitelj dosadan, a Arthur ima poseban način rada i općenito je jako interesantna osoba jer možeš od njega saznati svakakve informacije. Tečaj nam ne izgleda službeno i po p.s.-u već stalno pričamo s njim i koliko sam shvatila, on zapravo radi na način da se članovi grupe dobro upoznaju i da mogu međusobno bez problema komunicirati i raditi. Najvažnije od svega, uz njega jako brzo izgubiš onaj početni sram koji uvijek bude prisutan kad moraš prvi puta progovoriti neki jezik, a svjestan si toga da radiš jako puno pogrešaka. Uglavnom, vrijeme je ispunjeno i jako je zanimljivo tako da tih 4-6 sati na dan prođe za čas!
Mislim da vam je ovo dovoljno za početak! Uskoro vam donosim malo više informacija o gradu, cijenama, ljudima, internetu, mibitelima i noćnom životu Klagenfurta!
Nadam se da ste zakoračili u svijet svježepečenog školarca!
Grussgott aus Klagenfurt i pišem vam uskoro!
Iva
Primjedbe
Objavi komentar