1. Ernesto Prvi siječnja je, Dan revolucije, što za Kubance znači prisjećanje na pobjednički dan Kubanske revolucije kada je 1959. godine autoritarni samoproglašeni predsjednik Batista pobjegao u egzil pred Fidelom Castrom i saveznicima, te je nakon šest dugih godina borbi, proglašena socijalistička država koja će se održati do dan - danas, na sreću ili na žalost, kako za koga. Kubanskoj revoluciji u cast Nas troje suputnika namjernika trenutno u Havani, možda ne možemo dovoljno pojmiti značenje ovog velikog dana za prosječnog Kubanca, no nama je isto poseban - prvi je dan u godini, ujedno i prvi dan i sat putovanja s vlastitom prtljagom!! Nema više borbe sa aerodromom u Varaderu! Nema više zivkanja istog radnika na aerodromu, koji mi vjerojatno već zna glas i diktiranja istog broja koji mu na tek obnovljenom španjolskom diktiram već danima! Nije da nas je to do sada previše omelo, ali sad se možemo potpuno opustiti, napustiti Havanu i napokon nastaviti ...
Hej dragi moji,
sada napokon samo za vas – davno obećane peripetije s internetom a.k.a. kaj čovjek treba napraviti da bio dobio internet u Austriji. Ines je prije odlaska istražila koji nam je internet najpovoljniji i otkrila da operater Drei ima odličnu pogodnost – 15 eura na mjesec za flat internet bez ugovora. Odlično, super, odmah jurimo po to, s obzirom da se u hostelu internet naplaćuje 2 eura za sat vremena. Još sam prije odlaska od BEST-ovskog kolege dobila 2 USB-a za mobilni internet, tako da u slučaju da su otključani ne moramo kupovat njihove USB-ove po 30 eura. Dođemo u njihovu butigu i sve se raspitamo. “ Da, to je stvarno moguće, samo kod nas!”, objašnjava nam tip, uvali nam odmah i dvije kartice za mobitel po 10 eura sa 3 eura na računu, tako da međusobno imamo 1000 minuta razgovora besplatno, a poruke su po samo 3 centa (na kraju ispada da su poruke prema Hrvatskoj otprilike iste cijene ko i s našeg roaminga). Meni kaže da mi je Vipov USB otključan, Tele2 zaključan, pa Ines kupuje njihov USB i nakon par dana bez pravog interneta jurimo doma da uspostavimo vezu sa vanjskim svijetom (tih smo se dana pokušavale osjećati medijski povezane tako da smo gledale ORF kanale preko moje male antenice i USB-a za telku, no nije pomoglo, iako, nismo trebale razumjet jezik kad smo gledale neke zgodne likove koji hodaju po užetu iznad provalije i onda skoče kad najmanje očekuješ – Grilec, obriši slinu). Dođemo doma, lansiramo torbe, otvaramo laptope, stavljamo kartice u USB-ove, stavljamo USB-ove u laptope, klikamo, klikamo, psujemo, klikamo, kad ono, moj USB ne radi, izgleda da je zaključan iako sam tipa još prije odlaska pitala da li je to njegov konačan odgovor da USB jest otključan. Inesin kompjuter ne očitava njezin novi USB. Moj kompjuter očitava Inesin USB. Ja imam net. Ines nema net. Net može biti zajednički, nema problema. Dva dana koristimo net zajednički, no osjeća se nemoć i želja da svaka provodi svoje vrijeme za svojim kompom (baš ovih dana čitamo neke tekstove iz novina prilagođenih za učenje jezika kako društvene mreže navode na ovisnost jaču od alkohola i nikotina, beat that!).
Ines nakon cijele kalvarije, odlaska doma u Hrvatsku po drugi laptop i još par odlazaka u Drei napokon uspjeva doći do neta.. Od tada smo obje internetski mobilne i bila mi je dužnost ispričati ovo s obzirom na sav jad i bespomoćnost koje smo osjećale. I ne, nismo ovisne, samo smo dvije moderne cure koje žele biti u tijeku s događanjima u mikro i makro okolini. Na svim razinama. A i moramo skajpati s roditeljima, ipak imaju filing ko da smo na drugom kontinentu (prvi korak je negacija).
Hostel nam je autocesta. Prometniji je od Red light districta. Osim kaj se i naš intenzivni tečaj jezika odvija upravo u salama hostela u kojem živimo, tu se održavaju i svečanosti, joga, različiti sastanci različitih udruga, trenutno sumnjamo i na anonimne alkoholičare, iako svaki petak popodne stigne Slovenac s autom punim vina, rasprostre štand u dvorištu hostela i prodaje vino u rinfuzi – to je apsolutni sukob interesa.
 |
| Kajzerica Sisi |
Prva dva tjedna pažnju nam je plijenio striček od 2 metra sa trifrtaljnim trapericama, sivim čarapama nategnutim do traperica i s nezaobilaznim gumenim natikačama, koji je svako jutro za doručak pred sobom imao čitavu kolekciju čajeva. Jedan dan smo izbrojile 7: dva različita filtera u čajniku i još 5 šalica oko njega. Povremeno je doručkovao s opasnom ženom s kojom je obavezno molio prije doručka. Kad je ona bila prisutna nije imao svoj čajni asortiman i nije molio. Ines ga je ulovila kak razgovara s aparatom za kavu, a kroz para dana je pričao sa oglasnom pločom pred Hoferom. Onda je nestao. Trenutno na ranojutarnjem programu imamo mamu i sina koji neprestano šapću. S obzirom da je naš hostel Roxanne pun iznenađenja tako se svaka 2 tjedna mjenja i lokacija doručka (malo u sali, malo u predvorju), dekoracije na stolovima, ponuda pahuljica... Kajzerice su konstanta i svetinja! S jednom klasičnom podrigušom il drugom (onom s povrćem), sirom, margarinom kojeg pecamo iz vode s obzirom da je to neki njihov, nikad viđen izum za održavanje margarina u obliku kocke, medom, pekmezom, paštetom, ma u svim varijantama!
 |
| Zatvorena Mensa |
U pauzi ili nakon predavanja Ines i ja skočimo na ručak u menzu. To je naš jedini kuhani obrok na dan i to samo u toku tjedna. Moram priznat da menza ima jako maštovite kombinacije, pa smo tako do sad probale juhu s rizi bizijem, juhu s palačinkom, juhu s jetrenom roladom, a od tih “zdravih” kuhanih delicija jednom su nudili i varivo uz dodatak, pogađate – kajzerice. Uz svo meso koje nude dolazi automatski i krumpir, htjeli vi to ili ne, tako da povrće konzumiramo samo u salati mikro proporcija. Nije ni čudo da toliko trče. U sve kaj stignu stavljaju koncentrat paradajza koji mi sad već pomalo kvari okus jela, kad radi striček porcije su obilne, a teta špara na krumpiru.
 |
| Fale još povrtni i goveđi, te sam smazala. |
S obzirom na limitiranost našeg budžeta i cijene u restoranima (od 8 eura nadalje, osim ako želiš jesti kebab, a naši želučeki žude za toplim i kuhanim), svi nam se ostali obroci u tjednu i za vikend vrte oko noodelsa. Pretvaramo se u jedan masivni instant noodle. Nemamo kuhinju ni frižider, pa kad poželimo nešto kuhano, jedino kaj možemo napravit od instant hrane su noodlesi, s obzirom da imamo grijač za vodu i 2 posudice za mikrovalnu koje smo si ,očajne, kupile u Sparu. Ne želim više vidjet noodlese. Onda kad je takav dan, pojedem tortelline. Velika promjena, jel? Jedva čekam dan da odem u dućan, kupim povrće i gljive i napravim varivo. Raznolika prehrana je ključ zdrav prehrane pa mi tako jedemo povrtne noodlese, shrimp, chicken, beef noodlese, nekad uzmemo onaj gotovi umak u staklenci, malo za promjenu. Instant juhe su nam najbolji frendići! Sad smo se već raspojasale pa imamo frižider na prozorskoj dasci jer je već dovoljno zahladilo.
Od ostalih zanimljivih informacija, na nastavi sam doznala da je Koruška regija koja ima najmanje prihode u čitavoj Austriji, da imaju jako slabo razvijenu industriju i da su imali ogromne probleme sa korupcijom (i vjerojatno još imaju). Ah koju bi drugu regiju jedna Hrvatica mogla izabrati, čak i da je mogla birati? No usprkos tome, početna plaća za friško (germazinam!) diplomiranog profesora je 1200 eura sa tendencijom rasta od 100-200 eura svakih godinu dana rada. Kad sam čula tu informaciju, ozbiljno sam se zamislila. Kako na tako maloj zemljopisnoj udaljenosti može biti tolika razlika u načinu života? Zapravo to mi i nije baš neko pitanje, ako pogledam naše susjede sa svih strana. No, da li bi se trebalo zadovoljiti s onim koliko si plaćen u domovini, ili bi trebao stremiti višem i očekivati onoliko koliko si truda uložio i koliko na kraju krajeva vrijediš? Svakodnevni napisi po svim medijima govore upravo o tome kako mladi odlaze iz Hrvatske u potrazi za boljim životom. I koliko god mi je žao što je to tako, u neku ruku to i podržavam jer se u današnjem svijetu potrebno pobrinut za sebe, ako imaš tu mogućnost. Gledajući ljude u svojoj grupi, shvatila sam da su svi oni u jednom trenutku bili dovoljno hrabri i odrekli se nekih stvari kako bi pronašli bolje uvjete za život. Jer bolji uvjeti postoje, samo je potrebno pronaći mogućnost i iskoristiti ju. Većina njih se bojala, počeli su od ničeg (Tim je recimo počeo od toga da je prao podove u frizerskom salonu da bi korak po korak postao frizer, a sada je vlasnik lanca dućana frizerskom opremom), neki su se odlučili za sasvim novu karijeru (Diana je nakon studija prava i 7 godina rada kao odvjetnica, okrenula ploču i krenula se bavit bioenergijom što ju je na kraju dovelo do toga da je jedan od 50 navječih gurua u Velikoj Britaniji), a časne su odlučile svoj život, koji su do tad provodile u svojem selu u Africi posvetiti Bogu i pomagati onima kojima je potrebno i put ih je odveo u Europu. Svjesne su toga da nigdje neće biti za stalno, ali spremne su na to da mijenjaju lokaciju svake 2 godine jer vole to kaj rade i jer je to bila njihova odluka za bolji život. I to mi daje hrabrosti, jer nije lako reći da se seliš, niti je lako napraviti kompletan preokret u životu, ali u današnjoj situaciji nemaš kaj izgubit, može ti samo biti bolje. Naravno, sve sa čime je netko zadovoljan i koliko toga je za pojedinca dovoljno, ali samo treba malo odlučnosti i hrabrosti.
Inače Tim i Paul napustili su nas nakon 2 tjedna nastave jer su se odlučili za dvotjedni tečaj nakon čega imaju samo usmeni ispit i dobivaju potvrdu o tome. Tičer nam se ošišao jer u 11. mjesecu glumi u nekom filmu nekog slovenskog redatelja i ovaj mu je naredio da se ošiša tak da mogu napravit neku frizuru koja odgovara vremenu u kojem se film odvija. Inače radi se o filmu po jednom od Kafkinih romana (Zamak), a već su prije par godina zajedno snimili Proces. Šišanje je palo i Arthur nakon 10-ak godina ima pravu mušku frizuru. Inače frizerske usluge su jako skupe, muško šišanje dođe oko 30 eura. Čak i Austirjanci kažu da im je to preskupo. I ne možeš samo banuti na šišanje, iako je frizeraj prazan, moraš se naručiti. Jako vole rasporede i organizaciju i poštivanje istih.
Virginia i Lilian su jedan dan na nastavu dofurale jedan afrički instrument zvan kayamba (ravne grančice čvrsto su jedna do druge spojene sa konopcem, između njih je gomila malih smeđih sjemenki i cijela “zvečka” zatvorena je sa drvenim daščicama, proizvodi lagani zvuk koji njihanjem i udaranjem daje odličan ritam, Lilian rastura, probala sam ga svirat al moja motorika je ipak slučaj za sebe) i otpjevale su nam par pjesmica na njihovim jezicima – kiswahili (swahili) i zulu. Cijelo to veselje i ritam, naveli su Arthura da otpjeva jedan pravi blues , o svakom članu naše super grupice po rečenicu uz dugi, trostruki bluzerski yeeeeaaaaah na kraju, što je dovelo do apsolutne euforije i pljeska.
Par dana nakon toga su me ozbiljno počele nagovarati da odem u časne. “Iva, zašto ti lijepo ne dođeš k nama? Jesi kad razmišljala o tome? Gle, mi putujemo, lijepo nam je u samostanu, stalno upoznaješ nove ljude... Čekaj, jesi vjernica?! Daj dođi k nama!” Reko, sve je to super, ali mislim da bi Siniša to jako teško prihvatio. “Ma Siniša”, veli Virginia, “ti njemu napiši mail da si ti malo razmislila i da si odlučila promijeniti neke stvari u životu, da si uponzala nas, mi smo ti ukazale na sve te prednosti... Uostalom, radimo svoj kruh i jogurt! Protiv toga ne može, jel da? Lijepo mu reci da ste od sad samo prijatelji i da te može doći tu i tamo posjetiti.” Obećala sam im da bum razmislila o njihovoj ponudi.
Zadnji tjedan prvog dijela tečaja otišla sam s našim koordinatorom Thomasom u Spittal an der Drau, 70 km udaljen gradić u kojem ću 5 mjeseci raditi u laboratoriju mljekare Kärntnermilch. Popeli smo se na prvi kat, prošli hodnik popločen priznanjima i nagradama, dezinficirali ruke i ušli u laboratorije za kontrolu kvalitete. Upoznala sam svog budućeg mentora koji drapa po nekom opakom naglasku. Taman sam u autu konstatirala kak me nije strah novog jezika i toga da se neću snaći, a dočekao me lik koji priča neki ekvivalent bednjanskog. Uz sav trud i koncentraciju uz lagani tik kapka, uspjela sam razabrati svaku desetu riječ i malo mi je entuzijazam pao kad sam shvatila kaj me točno čeka i kolko još moram učiti da bi ih koliko toliko razumjela. Zamišljam se koliko ožmeknuta mogu izaći nakon prvih tjedan dana posla. Thomas mi je preveo neke stvari, uglavnom sam šutila i kimala glavom, a jedina stvar koja mi je ponukala sjaj u oku i koju sam 100% razumjela bilo je kad je izvadio podloge sa bakterijicama. Sad sam doma! Ne znam kak se kaže podloga, ni Petrijeva zdjelica, ni nacjepljivanje, al sad sam doma! Pozdravili smo se s mentorom i ugovorili prvi radni dan i još neke stvari i nakon posjeta lokalnoj krčmi u kojoj smo pojeli gulaš i naravno, kajzericu, krenuli smo u potragu za stanom. Prethodno smo ugovorili sastanak sa par ljudi koji iznajmljuju stanove, pa smo krenuli po redu. U najuži izbor ušla su 3 moguća smještaja. Da bi razumjeli moj izbor moram vam prvo u maloj digresiji objasniti našu financijsku situaciju. Programom je određeno da Ines i ja svaki mjesec primamo svaka po 650 eura od kojih si moramo platiti smještaj, hranu i ostale životne troškove. Zapravo je tragično kaj je na kraju ispalo točno ono čega sam se pribojavala – al tak stvari vjerojatno funkcioniraju. Stavljala sam naglasak na to da bih se željela kad dođem u Austriju fokusirati upravo na ono zašto sam ovdje (učiti i raditi, a ne brinuti o financijama), no Murphy nije popustio ni ovaj put. Kada smo stigle u Austriju, shvatile smo da ova Austrija i ona u koju smo ko male išle u šoping, više nisu iste zemlje i da su cijene hrane veće nego kod nas. Kasnijim proračunom, uz uključivanje prosječne cijene smještaja i režija, došle smo do rezultata da nam na dan ostaje samo 7 eura (iliti 200-tinjak eura na mjesec). Kod nas bi studentska reakcija bila: “7 eura? Pa to je dosta!!”, no ovdje smo se morale priviknuti da je to realno stanje stvari i da ponovno moramo živjeti skromnim studentskim životom bez prevelikih hedonističkih ispada. Naš je krvnički zadatak u idućih 5 mjeseci – preživjeti sa 650 eura u zemlji Europske Unije i živjeti ko čovjek.
Vratimo se na stan, dakle – prvi stan je 2.5 km od posla, u stambenoj kući u kojoj bakica koja je vlasnica slastičarnice u prizemlju iznajmljuje stanove na zadnjem katu. Stanček je mala garsonjerica od 20 kvadrata u kojoj je najzanimljiviji dio kuhinja, odnosno kupaonicaa, odnosno kuhinja, s obzirom da su u istoj prostoriji. Naime, prvi dio prostroije je mala priručna kuhinjica, a zadnji dio prostorije je wc i kupaonica. Osim tog čudesnog spoja i toga da nema veš mašine, stanček je skroz u redu i zajedno s režijama cijena je 300 eura. Drugi stan, u potpunoj suprotnosti ovome, nalazi se 2 minute od posla, također je u kući na zadnjem katu u potrkovlju, ima 70 kvadrata, wc, kupaonicu, spavaću sobu, kuhinju i blagovaonu, veliku dnevnu sobu, veš mašinu i zajedno s režijama dođe 370 eura na mjesec, kaj je super povoljno s obzirom na veličinu stana i lokaciju. I zadnje, Kolping – nekakav hibrid studentskog doma i hostela u kojem možeš iznajmiti jednokrevetnu sobu s kupaonicom, kuhinjom i frižiderom na katu, korištenjem veš mašine, internetom, doručkom i večerom za 430 eura na mjesec. Uz to, mijenjaju ti posteljinu svaka 2 tjedna i 2 puta tjedno čiste, a udaljenost od posla je 20-ak minuta hoda.
Bakicu iz čije slastičarnice dolaze mirisi kolača čak do zadnjeg kata eliminirala sam ne zato jer bi se pretvorila u pralinu u roku od 5 mjeseci, već zbog udaljenosti od posla i apstraktnog spoja kuhinje i tuša. Ostao mi je jako težak izbor. Luksuzan stan samo za mene za 370 eura mjesečno, korak od posla ili domstel u kojem imam i dio hrane i ne moram posteljinu teglit od doma, kupovat sredstva za čišćenje, ali daleko od posla. Na kraju sam se teškom mukom odlučila za Kolping, jako me vuklo u luksuz i bilo je jako, jako, jako primamljivo, ali izanalizirala sam to svojim inženjerskim sposobnostima (u to se ubraja tablica sa plusevima i minusima??) i zaključila da je ipak preveliko za mene samu. Da je barem neka garsonjerica i da je za 300 eura, tako da mi 350 ostane za kuhanje, pokoji izlazak i ostale aktivnosti, ali ovako ipak dobijem 2 obroka dnevno i internet za 430 eura, a u luksuznom stanu u 50 eura razlike ipak ne bih mogla to sve sredit. I još jedan veliki plus bio je to što u Kolpingu postoji šansa da lakše upoznam nove ljude koji tamo žive. No, bez panike, nemojte se brinut, dobila sam informaciju da mi slobodno dođu posjetitelji, jedino moram vidjet koliko mjesta ima u sobi, da procijenim koliko srdelica stane. Najviše mi je žao kuhinje, jer mi se čeljust objesi i treba mi slinček svaki put kad uđem u dućan i vidim koliko široku ponudu imaju, pogotovo hrane iz svih dijelova svijeta, a koja kod nas nije toliko dostupna. Meksička, indijska, tajlandska hrana, sve žive namirnice imaju. A začini su me opčinili!
 |
| Častimo se! |
 |
| Arthur, zahvalan na poklonu! |
Pozdrav iz inozemstva!
Iva
 |
| Die Gruppe!!! |
P.S. Da vas malo razveselim bez obzira na pomalo tužan kraj, evo jedne prolazne kroz Maribor, europsku prijestolnicu kulture za 2012. godinu!! Zna se bez kog se ne može!
Primjedbe
Objavi komentar