I am from Austria!

Servus dragi moji,


Zadnja 2 tjedna u Kalgenfurtu prošla su poprilično brzo što se tiče vikenda, no pomisao na to da još deset dana moram učiti njemački i to sa novim profesorima uzrokovala mi je mrak na očima i prezasićenost njemačkim te kristalizaciju istog u glavi… Nakon što smo se pozdravili sa Arthurom i obećali si da ćemo se sigurno naći u Klagenfurtu i da se vidimo na jednom od njegovih nikad organiziranih tuluma za polaznike tečaja, uslijedio je dugo očekivani izlazak koji mi je uspio skrenuti misli s moje drage grupice ljudi i toga da se više nećemo svakodnevno družiti. Dogovorile smo se s Nele (CS frendica) da prvo idemo na druženje k nekim njezinim njemačkim kolegama s faksa, a nakon toga u neki klub. Stigle smo u stan u kojem su bili uglavnom njemački studenti prve godine fakulteta koji su znali da u Njemačkoj zbog visokih pragova neće moći upisati psihologiju, pa su ju upisali u Klagenfurtu. Od čitave skupine Nele i Chrissy bile su najstarije, pa smo s njima malo lakše uspostavile komunikaciju, a i nekako smo dobile dojam da je i njima bilo draže družiti se s nama nego sa 18-godišnjim klincima. Nele je doznala da se u Kunstlerhausu (klubu pokraj jednog od muzeja) odvija reggae party pa smo se odlučile odvojiti od skupine i krenuti tamo. Na ulazu smo na balkanski način sredile jeftiniji upad, upale u polumračni omanji klub u kojem je treštalo sve samo ne reggae. Odnosno, ako su Timbaland feat. Timberlake reggae, onda ja živim u zabludi. Nele se negdje izgubila, a mi smo s Chrissy otišle po pol kile točene pivice od 3,10 eura. Vratile smo se natrag na stage nadajući se da bude negdje provirio, ako ništa drugo, barem neki rudiment Boba Marleya, no na kraju sam si s Ines samo povremeno nabacila pogled nevjerice, gledajući kako se crnci s dreadlocksima do ritke razbacuju na zvuke Sean Paula. Čak i kad je tu i tamo početni ritam odavao nekakve naznake pravog reggae-a, neki lik s mikrofonom počeo je repat, kaj je bio apsolutni fail svake iskrice nade da bumo se mogle lagano gibat u poznatim reggae ritmovima. Odjednom stiže Nele i pokušava nam nekaj reći, spominje pizzu, nekog frenda, neki drugi birc, no sve zbrkano, a lik s mikrofonom otpomaže da ju razumijemo. Na kraju si dajemo znak da odlazimo, a Nele nas vani čeka s 3 smrznute pizze u kutiji i počinje zvati ljude koji imaju pećnicu jer ju ona u svom domu nema. Umiremo od smijeha vraćajući se prema doma nakon kaj nam je otkrila da ih je popalila iz škrinje u hodniku kluba i smatramo to pravednom osvetom za fake reggae party kojem smo prisustvovale… Nitko nam ne odgovara na pozive ni poruke, imamo tri pizze, a nemamo ih gdje termički obraditi. Put do doma trajao je dva sata umjesto jednog uz provale smijeha i pri kraju puta odlučujemo da bumo spekle pizze u tavici. Odlazimo k Nele koja vadi svoje Caritas tanjure ukrašene pozlaćenim obrubima i sličicama u Sissy stilu i čekamo da speče te pizze. Bilo je stvarno fino. Od sad samo pizza iz tave!




Plan je bio da u nedjelju idemo na jezero sve zajedno, no na kraju nas je Thomas nazvao u nedjelju ujutro i obavijestio da nas želi odvesti nedaleko od Klagenfurta u razgledavanje dvorca Hochosterwitza. Pokupio nas je zajedno sa svojom curom i nakon dvadeset minuta ćaskanja i vožnje odjednom smo ugledali ogromno zdanje na brijegu. Dvorac Hochosterwitz i dalje je u vlasništvu obitelji koja ga je i izgradila. Danas su naravno bogata i poznata austrijska obitelj koja se u Španjolskoj bavi vjetroelektranama i više ne žive u dvorcu nego u modernoj kući u podnožju dvorca, a navodno posjeduju i 60 Picassovih slika.
Da bi se stiglo do ulaznih vrata dvorca potrebno je proći četrnaest kula, pa je poznat po tome što ga ni jedan neprijatelj nikada nije okupirao, a osim toga imali su jednog “diva” višeg od dva metra i teškog između 180 i 200 kila koji je na sebi nosio oklop od 45 kila što je predstavljalo anomaliju u tadašnjem vremenu s obzirom da su ljudi bili od 150 do 160 cm visine. Navodno su njega odmah stavili u prvu kulu na stražu kako bi neprijatelj istog trena odustao. Što se tiče ovog gorostasa, postoji legenda da je upravo on obranio dvorac od Turaka, dok povijesne činjenice zapravo kažu da su njega prvog svladali pošto je zbog svoje veličine bio poprilično trom, pa su ga ubili istog trena kad je prvi puta pao na tlo. Dio ovih činjenica doznali smo od vodiča koji je vodio grupu djece s posebnim potrebama kojoj smo se priključili. Nakon ture, Thomas je otišao pitati da li možemo vidjeti i škorpione koje imaju u kolekciji, a koji su izumrli prije stotinjak godina, pa je čovjek kad je čuo da smo iz Hrvatske nastavio pričati na tečnom hrvatskom, što je objasnio time da je nekad imao curu iz Hrvatske koja ga je nakon par godina veze ostavila i nikad se više nije vratila. No on eto, njeguje svoj hrvatski i bilo mu je jako drago što ga je konačno mogao progovoriti. Ispričao nam je i kako je jedan od članova plemićke obitelji posjedovao utvrdu u Pazinu, a da je i Miroslav Krleža u svojim Baladama Petrice Kerempuha u jednoj dijelu opjevao upravo članove spomenute obitelji. Još smo malo popričali s njim te krenuli na ručak nedaleko dvorca gdje su nas Thomas i njegova cura počastili juhom od bundeve, svinjetinom u umaku od povrća, dinstanim zeljem i knedlama od kruha i tradicionalnim koruškim kolačem s grožđicama i pekmezom.



Prvi tjedan novog tečaja započeo je upoznavanjem sa novom grupom koja je za Ines zapravo bila stara grupa s obzirom da je dio članova zajedno s njom nastavio tečaj, dok smo ja i još dvije cure bile nove. Profesor Hannes kratko nam se predstavio i rekao kako će nastavu dijeliti sa svojom mladom kolegicom Kim, kako koji dan, prema dogovoru. Hannes je 40 i neštogodišnji striček koji živi u Villachu, 40 km od Klagenfurta i svako jutro putuje autom na posao. Već 20 godina predaje njemački u sklopu Deutsch in Osterreich programa, a u slobodno vrijeme bavi se glumom i glumi u komedijama s čim se jako voli pohvaliti. Osim toga doma kuha, pere, pegla i jako je ponosan na svoj vrt. Razlika između njega i Arthura je ogromna, Hannes je više onaj klasični tip profesora, s time da gramatiku radi puno bolje od Arthura. Na satu nije bilo toliko opušteno i ne trudi se baš da se ljudi u grupi međusobno upoznaju pa niti da ih on upozna, dok je Arthur više usmjeren na to i na taj način se zbližiš sa ljudima u grupi i naučiš puno o njima, ali i izgubiš onaj početni sram kad treba progovoriti stranim jezikom. Prvi dan sam umirala. Samo sam stalno razmišljala o tome kak bi radije bila u Arthurovoj grupi, iako je ova napredna i kak mi se ne sviđa ovaj način predavanja i uštogljenost i nezanimljive teme o kojima moramo pričati. Sve u svemu, prijedlozi su bili stalno na repertoaru iako se radilo o nekim njemačkim frazama kod kojih nema logike ta upotrijeba prijedloga. Al dobro, ulaštili smo gramatiku, kakti.



U našoj maloj grupici bile smo, osim nas dvije, 18-godišnja Hana iz Bosne koja je prvi dio tečaja odradila po ljeti i sad je došla na drugi dio. Inače je iz Bihaća, a mama joj radi u Klagenfurtu pa će vjerojatno u Klagiću studirati. Veronika je iz Slovačke, studira ekonomiju u Klagenfurtu i rastura njemački, al mi nije baš sjela jer je ponekad bila poprilično neugodna. Totalna suprotnost je Ukrajinka Maria. Kasnije smo ustanovili da se zove Maša, a Maria je njemačka varijanta s obzirom da je uvjerena da bi Austrijancima Maša bilo teško za izgovor. Maria isto rastura, što ne čudi s obzirom da je već nekoliko mjeseci početkom godine radila u Austriji, a i studirala je njemački. Sad volontira u Klagenfurtu, a Austriju je odabrala jer joj je dečko Austrijanac. I zadnji, blažen među ženama je Max, Kanađanin kojem s obzirom na ponašanje nikad ne bih pogodila godine. Ok, osim možda ponekad kad mu malo djetinjeg izmigolji u inače vrlo zrelom držanju. Max ima 20 godina, studira u Sjevernoj Karolini i to nekakav spoj muslimanske kulture i socijalnog zdravstva u smislu brige o ljudima koji nemaju prilike za klasičnu zdravstvenu njegu. Nakon što je završio dvije godine fakulteta, odlučio je uzeti pauzu od jedne godine koju mu sveučilište plaća samo ako radi nešto korisno i vezano uz studij pa je odlučio doći kod djeda u Klagenfurt učiti jezik, a nakon toga odlazi u Brazil raditi u favelama u sklopu Svjetske zdravstvene organizacije. Prije Klagenfurta bio je u Maliju gdje je živio u jednoj tamošnjoj obitelji sa troje klinaca. Zanimljivo je kaj ti se sve pruža kad si rođen na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme. Gledam zapravo samu razliku između vremena kad je naša generacija upisala fakultet po starom sistemu i Bologne, a tek kad još odemo u američki sustav, vidim da je naš obrazovni sustav temeljit, no poprilično zatvoren za većinu. I budimo realni, šopali su nas s informacijama koje nam stvarno nisu trebale, a koje smo kasnije po potrebi mogli samo pokupit i u tom trenutku zapamtit za cijeli život, a ne zaboraviti dan poslije. Vjerojatno je upravo zbog svega spomenutog našim roditeljima jako teško objasniti da nije ništa strašno otići na semestar van države, da je normalno skoknuti na putovanje po Europi, a otići na drugi kontinent uzbudljivo. Svijet je postao malen, mogućnosti su sve veće - te su mi se misli rojile po glavi dok sam slušala raznorazne dogodovštine jednog odraslog dvadesetogodišnjaka od skoro 2 metra.
No, prvi dan ispunjen tjeskobom zbog svega pomalo, spasio je odlazak k Diani, mojoj grčkoj prijateljici iz stare grupe. Pokupila me u City Arcaden centru, jer u blizini njen sin ide u vrtić i odvezli smo se u jedan divan kvart na periferiji Klagenfurta gdje sam konačno ugledala svoj novi – bicikl!! Uspjelo mi je! Slučajno sam krajem tjedna spomenula kako si pokušavam pronaći bicikl za iznajmit ili jeftino kupit i Diana je rekla da mora pitat muža s obzirom da se bavi ekstemnim sportovima i u podrumu ima više komada bicikleta, no na kraju mi je javila da mi ona može posudit svoj, koji je skroz zaboravila. Sjedile smo na njenom golemom bijelom zatvorenom balkonu uređenom prema Feng Shui-u, pile kineski čaj koji se rastvara u golemi cvijet kad ga ubaciš u vruću vodu, jele njezinu odličnu pitu od jabuke i svekrvinu tipičnu tortu za ovo područje – s marcipanom i puno, puno ruma i pričale o ženskim stvarima. Baš britiš. Fahrrad je za to vrijeme u prizemlju lagano preo znajući da je opet upogonjen i da se neko ponovno brine o njemu!
Vratimo se mi na tečaj, osim Hannesa, našu grupu krajem tjedna vodila je 27-godišnja plavuša Kim koja je bila osvježenje nakon Hannesa, no još uvijek nije mogla nadmašiti Arthura. No, Max je rekao da je u svakom slučaju ljepše gledat u nju nego u Hannesa.. Proveli smo par zanimljivih sati s njom i pošto je tih dana bio nacionalni praznik, pričali smo o Austriji, te o razlikama Austrijanaca i Nijemaca koje Austrijanci pogrdno zovu Piefke.
Austrija ima devet regija koje se dosta rjezično razlikuju, kao i u Hrvatskoj. Na primjer, u Koruškoj to zvuči više ko naš zagorski, dok Bečani malo više nazalno govore i zavijaju. Iskreno, meni je to sve drugo samo ne njemački koji sam učila! Nakon Drugog svijetskog rata Austrija je bila okupirana od strane Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Rusa, a 27. srpnja 1955. godine je potpisan Državni ugovor kojim postaje nezavisna država pod uvjetom da nadalje bude neutralna i da vojsku može koristiti samo u svrhu neke vrste pomoći (izgradnja, medicinska pomoć i sl.). 26. listopada 1955. strane trupe napustile su Austriju. Kasnije su razvitkom I angažmanom došli do čanstva u EU, koje se gotovo i nije dogodilo, jer nisu željeli potpisati ugovor kojim bi prihvatili njemačke nazive za voće i povrće. Austrijanci su htjeli svoje nazive – Paradiser umjesto Tomate, Erdapfel umjesto Kartoffel, Karfiol umjesto Blumenkohl, Zwetschke umjesto Pflaume, Marille umjesto Aprikose, itd. Zanimljiva je činjenica da Austrijanci Nijemcima nikako ne mogu oprostiti to što su im nakon Prvog svjetskog rata uzeli himnu. Naime, do 1918. godine austrijska himna bila je Kaiserhymne čiju je melodiju napisao sam Haydn, a kojom su se iznimno ponosili i na neki ju način i dalje smatraju svojom himnom. Iskreno, uopće se ne čudim što su povrijeđeni, s obzirom da im je trenutnu himnu napisala ni više ni manje nego Paula Preradović, jedna od rijetkih žena koja je napisala tekst za neku himnu i unuka poznatog pjesnika i prevoditelja Petra Preradovića (sjetite se samo pjesama“Zora puca, bit će dana” i “Miruj, miruj, srce moje”) jednog od glavnih predstavnika hrvatskog romantizma! Dobre gene je proslijedio. Austrijsku himnu uglazbio je kako neki tvrde Mozart, no to je dvojbeno, pa su zasluge za glazbu pripale Johannu Holzeru, nekom kompozitorskom anonimusu. No, s obzirom na sve nedaće koje su ih snašle po pitanju himni, Austrijanci kad si malo popiju, najviše vole stati na stol i otpjevati I am from Austria, neku vrstu njihove moderne himne koju, kad pjevaju, osjećaju duboko u srcu i pršte emocije prema njihovoj zemlji. Dovoljno je reći da je refren na engleskom.

Općenito, znaju reći da je jedino što Austrijanci i Njemci imaju zajedno njemački jezik i međusobno rivalstvo. I količina alkohola na feštama i loša muzika. Općenito, taj je rivalitet naravno osnova raznim šalama pa tako Austrijanci znaju reći: “80% Austrijanaca dobri su sa svojim susjedima. Ostalih 20% živi na granici s Njemačkom.” Kada postoji neki veliki problem reakcija Nijemaca je: “Situacija je kritična, ali nije bezizlazna.”, dok Austrijanci razmišljaju na sljedeći način: “Situacija je bezizlazna, no nije kritična.” Ima i onih ispod pojasa, pa su tako Nijemci jednom prilikom nakon što su vidjeli Felixa kako skače sa 39 kilometara visine izjavili: “Ako neki ljudi unatoč pedagoškoj pomoći i dalje ne znaju čitati i pisati, mogu se posvetiti i drugoj karijeri – onoj ekstremnog sportaša, padobranca ili letača u balonu.”
No, Austrijanci su isto tako realni pa je tako Christoph Waltz, dobitnik Oscara za najboljeg glumca zahvaljujući filmu Inglorious Basterds i rođeni Austrijanac u jednom intervjuu izjavio da je razlika između Nijemaca i Austrijanaca ta da su Nijemci nepristojni prirodno, a Austrijanci su pristojni, samo to ne misle. Ja ipak nekak mislim da ih najviše boli to kaj imaju dvije ljeve po pitanju nogometa, jer užasno strastveno navijaju proitv Nijemaca, s kim god ovi igrali. Dan prije Inesinog rođendana, bio je Halloween party u studentskom domu pokraj kojeg živimo, pa smo otišli do Nele i Chrissy, gdje je bilo još par Austrijanaca i Ines i ja smo zajednički zaključile da Nijemce razumijemo, a Austrijance ne. Malo prije ponoći sam se iskrala u kupaonu i zapalila 2+7 svijećica na 2 komada torte iz Spara koji su jedino stali u torbu da sve bude neprimjetno, te sam prije toga, kad je Ines vani pušila, nagovorila ostatak Austrijanaca da kad bude ponoć i kad izađem iz kupaonice, počnu pjevat Happy Birthday. Uspjelo je savršeno, Ines uopće nije posumnjala i bila je skroz iznenađena i Austrijanci su savršeno poslušno sudjelovali. Joj, znam da ih ponekad proučavam k’o laboratorijske miševe. Al ne mogu si pomoći, u funkciji sam promatrača. A i znamo kak laboratorijski miševi obično završe. S novoizraslim uhom na leđima. Party je bio popriličan fail, većinom ljudi nisu bili zamaskriani, a još uvijek ne znam dal je hipster koji je tamo bio, bio zamaskiran il je hipster.

Na Inesin rođendan posjetile smo brucošijadu Sveučilišta u Klagenfurtu. Prvo nisam htjela ići jer mi je bilo dosta svega i htjela sam doma sjedit i heklat grijače za ruke, no onda sam bila prozvana babom i Ines se pozvala na moje dugogodišnje party-animal iskustvo pa sam pristala. Počastile smo se nekim talijanskim vinčekom za zagrijavanje i oko ponoći krenule prema fakultetu u kojem se (slično kao na FER-u) odvijala brucošijada. Dočekali su nas zaštitari u odijelima, cura na ulazu nam je objasnila da je karta od 4 eura jednosmjerna i da nakon ulaska nema izlaska. Spremno smo to prihvatile i ušle na tulum. Kasnije smo ga prozvale ždrijelo pakla. Kao što Danteov pakao ima devet krugova, tak je naš imao dva floora. Jedan sa Viva hitovima iz 1998. godine i drugi s nekom neidentificiranom partijanom. Prvo smo zabezeknuto stajale i osvrtale se 2-3 minute dok nismo došle k sebi, a onda smo otišle malo prošetat. Profil ekipe? Jedno 10ak Fred Durstova, jedna mlađahna replika pjevača iz Die Toten Hosen, ostali muški većinom spirsani, s dekolteom do pupka i ogrlicom uz vrat, a cure uglavnom nezamjetne, osim nekoliko visokih plavuša čije su glave izvirivale iz gužve na podiju i garantiram da te nemaju austrijsko državljanstvo. DJ je bio sam sebi dovoljan, pa si je puštao 50cent i slične pretpotopne hitove kojima svi znaju riječi, a party je odlučio zahajcat (germanizam!) sa gangnam styleom i nezaobilaznim izbljuvkom “Tonight’s gonna be a good night” i onom di lik pjeva o tome kak bu ženu naučio fućkat, jelte. Što se tiče cuge, mala pivica u boci bila je po 2,5 eura, špricer od 3deci s mineralnom ili gaziranim sokom od marelice (!!) također 2,5 eura, bilo je još nekih žestica i koktela i naravno od gastronomske ponude nezaobilazna kajzerica sa nekom rozom plastičnom mesinom unutra (kasnije sam naučila - Leberkase). Prvo smo pola sata pokušavale pronaći Nele i njezinu ekipu, pa smo srele još par ljudi koje smo upoznali tijekom ova tri tjedna i svi su bili oduševljeni partijem. Emanuel, lik koji studira ekonomiju u Munichu i došao je ovdje na Master oduševljen je ljudima na fakultetu jer su toliko drukčiji od njegove male grupice ekonomista. Carlos, naš prijatelj iz Meksika, s vaticom u ušima izjavljuje da je fešta super, da si je baš fino popio i da mu je jako zabavno. Srele smo i Maxa, koji je vladao plesnim podijem, plešući na MTV hitove u horsy i spank you stilu. I njemu je bilo zakon. Nele smo napokon srele i ona je isto bila oduševljena i nagovarala nas je da ostanemo, no mi smo bile savjesne i s obzirom da se ujutro moramo dići i ići na predavanje bez obzira što je praznik, odlučile smo otići doma. Mda. Probudile smo se oko 12. Na kraju je ispalo da je i Max frentao, tako da je na nastavi bilo pol razreda (čitaj troje). Ne ponosimo se time, ali odlučile smo spontano proslavit narodni praznik, kaj sad. A onda kad smo već isfrentale, odlučile smo se nagradit pizzom u obližnjoj pizzeriji u sklopu kampusa. Uđemo unutra i dolazi konobar, mi pokušavamo iskemijat nekaj na našem krnjem njemačkom, kad me odjednom taj isti konobar Crnogorac pogleda i kaže: “Ajde bre, govori po naški da te ceo svet razume.” I tak smo naručile pizzu kojoj se još i sad čudimo jer nam nikako nije jasno kako je moguće napravit pizzu sa svim standardnim sastojcima, a da nema ni okusa ni mirisa. Misterij. Umijeće. No još uvijek se ne predajem i uvjerena sam da mogu naći pravu pizzeriju u ovom gradu!
Drugi tjedan tečaja, nakon još malo drilanja gramatike s Hannesom, s Kim smo pričali o slengu mladih u Austriji. Općenito, na ulici su mladi ko da su ih pustili iz zološkog. A tek kak su obučeni. Reperski stil od prije 15 godina koji više ni najokorjeliji reperi ne nose. Snoop je sve to dao u Caritas već odavno. Lančuga, svjetloplava trenirka koja se sjaji, ona grozna kappa na vrhu glave. Uglavnom su poprilično amerikanizirani, koji god stil furali, al kak Max veli, u Americi se to više ni ne nosi... Da vam otprilike dočaram kak to izgleda i o kojoj razini pričamo pogledajte Money Boya i Swag, ekvivalent svjetskom hitu Gangnam style.



Jednu večer u tjednu otišle smo k Maxu na palačinke i to sa originalnim javorovim sirupom iz Kanade u Andy Warhol limenki. Fino smo se podružili, pročaskali, istražili sve o proizvodnji javorovog sirupa i mogućnostima proizvodnje istog u Hrvatskoj. Početak tjedna prošao je u isčekivanju Siniše koji je trebao doći u četvrtak i ostati do utorka, te mi pomoći pri selidbi u Spittal. Pomisao kak prelazi granicu sa šivaćim priborom, koncima, vunicama, mojim štucnama, čižmama i minicom u ruksaku i cariniku pokazuje stvari prilikom ulaska u EU, bila je zabavna u svakom trenutku i stalno je dobivala nove, još smješnije dimenzije u mojoj glavi. Ispit je u srijedu prošao bez većih problema, a oproštaj od Hannesa, Kim i grupe apsolutno bezlično i bez imalo emocija. Jedan dan smo posjetile Ikeu i nakupovale stvari za buduću kuhinju s obzirom das mo zaključile da većine stvari ne bude na raspolaganju. Prvo smo provele jedno popodne na netu razgledavajući sve u ponudi, a ne moram vam ni reći kak je bilo kad smo ušle, samo smo se izgubile svaka u svojem smjeru!




Siniša je stigao i donio kolače!!! Mali dašak od kuće vratio je pozitivnu energiju u Ines i mene, iako smo malo već jenjavale nakon 5 tjedana intenzivnog njemačkog i iščekivanja zbog novog posla i selidbe svaka svojem novom domu. Inesici je još dodatni elan stigao kad su ju krajem tjedna njezini došli preseliti, tako da smo u petak Siniša, Max i ja došli Ines u posjet i donjeli medicu s kojom smo ponudile Maxa. Poklonila sam mu čokančić s hrvatskim grbom iz kojeg je pio i veselo vikao: “Hrvatska! Medica!!”




Otišli smo pokupiti Maxove poznanike, Čileance, u irski pub te smo se odlučili za Latino bar u kojem su me Čileanci pokušavali naučiti razliku između cumbie i bachate i svi su mahnito i ponosno počeli gibati bokovima kak to samo oni znaju. Cumbia je inače kolumbijska glazba, no popularna je u cijeloj Latinskoj Americi... Na to plešu Argentinci u diskačima, ali kolko sam uspjela shvatiti to je njima ko da plešu na cajke i rade to iz zezancije iako svi to imaju u sebi i svi, SVI znaju kak se pleše. Kao da mi plešemo na najveće hitove Hrvatskog radijskog festivala. Bachata je s druge strane nastala u Dominikanskoj Republici i proširila se Latinskom Amerikom i mediteranskim dijelom Europe iako očito nije došla do nas. Cumbia je veselija, dok je bachata malo mirnija i obično pjeva o ljubavnim bolima. Pokušali smo zamoliti DJ-a latinoameričkih korijena da nam pusti jednu bachatu i jednu cumbiu ali izgleda da ni on ne zna razliku jer je samo nastavio okidat po bachatama.
U svakom slučaju, odličan izlazak za kraj klagenfurtske ere! Na povratku u hostel našli smo bicikl s obje probušene gume, no to nas nije omelo da ga za Ines odguramo do hostela i nezaključanog ostavimo u dvorištu. Nitko ga dva dana nije ni pipnuo. U nedelju smo Siniša i ja prošetali uz jezero i to dobar komad puta, pojeli kebab u obližnjem fakultetskom fast foodu i otišli na kavu s Maxom i Ines. Ines baš i nije bila oduševljena našom biciklističkom ponudom, tako da je bicikl vjerojatno još dan danas tamo...
Došao je Thomas s karavanom u koji smo utrpali svu moju prtljagu i moje nezaobilazno vozilo, oprostili smo se, izgrlili, izljubili i krenuli u novo poglavlje – Spittal an der Drau.


Uz nekoliko zadnjih klagenfurtskih fotki pusam vas iz Austrije!


Iva