U širokom svijetu

"Never make your home in a place. Make a home for yourself inside your own head. You'll find what you need to furnish it - memory, friends you can trust, love of learning, and other such things. That way it will go with you wherever you journey."
T. W.

Bilo je to u nedjelju navečer, kada smo s Thomasom stigli u moje novo petomjesečno odredište – Spittal an der Drau. Vau, počela sam ovo kao da počinjem krimić. No, nastavimo. Puni gepek (germanizam!), bicikleto među koferima, Siniša, Thomas i ja. Stižemo u pustu i mračnu ulicu punu lišća blizu samog centra Spittala, a ljubazna cura s recepcije vodi nas do moje sobe nakon što sam krvavom rukom (ovime opravdavam krimi početak!), ozlijeđenom tijekom nespretnog tegljenja silne prtljage (pravo žensko!), ispunila formulare za pristup sobi u Nijemcima i Austrijancima dobro poznatom Kolping Hausu.

Utemljitelj ovih katoličkih domova po zemljama njemačkog govornog područja bio je Adolph Kolping, njemački svećenik i društveni reformator koji je u 19. stoljeću odlučio utemeljiti ove domove za sve lutajuće putnike kako bi im omogućio osnovnu skrb – prenoćište, hranu i privremeni dom. Iako “lutajući putnik” danas može imati dvosmisleno značenje, Adolphova temeljna ideja bila je omogućiti tim istim ljudima utočište i sigurnost kako bi mogli raditi na vlastitom razvoju. Ta se ideja proteže i dan danas, ali u malo drugačijem smislu - Kolping domovi danas omogućuju smještaj školarcima, studentima i radnicima. Od osnutka prvog ovakvog doma u Linzu prošlo je 160 godina, a Kolping domova po čitavoj Njemačkoj i Austriji danas ima oko 260.




Kolping dom u Spittalu ima dva krila, staro u kojem borave osnovnoškolci i srednjoškolci i novo u kojem žive malobrojni studenti i radnici. Novo je moderno uređeno i iako ima tipičan domski miris (ako to odlučim nazvarti mirisom), sobe su sasvim ugodne. Meni su sačuvali jednokrevetnu sobu s kupaonicom, velikim, dugim radnim stolom, krevetom, ormarima, policama i televizorom koji se pokazao kao pravi frend po pitanju učenja jezika. I neodoljiv pogled na Alpe. Vjerojatno ste primijetili da nisam spomenula kuhinju, a to je zato što kuhinju

dijelim sa svojim sustanarima na katu. Svaki kat doma ima svoju kuhinju u kojoj se nalazi otprilike sve što je za kuhanje potrebno (osim hrane), s time da svatko od stanara dobiva ključeve od svog frižidera i svog ormarića za namirnice i evenualno vlastito posuđe koje sam ja naravno doteglila iz IKEA-e misleći da me u kuhinji neće dočekati ništa.. Ovakav model stanovanja je financijski prava sitnica – 330 eura na mjesec. Čistačice čiste sobe svaki dan u tjednu, svaki ponedjeljak dobivamo čiste ručnike, a svaki drugi petak čistu posteljinu. Postoji mogućnost punog i polupansiona, no to onda košta 420 ili 370 eura. Prvi mjesec sam odlučila uzeti doručak koji je standardan – kajzerice, narezak, pekmez, pahuljice, kava, čaj, mlijeko, no idući mjesec odustala sam od ove varijante iz razloga koje ću objasniti kasnije. Najisplativije je naravno ostati što duže jer onda postoji prilika dobiti, gore navedene, povoljne cijene, no isto tako Kolping omogućava i jednokratno noćenje ili ostanak kraće od mjesec dana, no onda se naravno, plaća cijena noćenja. Ako imate vlastiti kabel, možete za 8 eura na mjesec dobiti wireless internet, a pranje rublja košta 2 eura uz vlastiti prašak za rublje i omekšivač. “Nema džabe kod Švabe!”, jedna je od rečenica koja me dočekala vrlo skoro u jednom od neočekivanih susreta na putu s posla, odmah prvi tjedan. Prvi pogled kroz prozor po danu, očarao me: gledam na 1800m visoku planinu u čijem sam podnožju, a kad pogledam lijevo pruža mi se pogled na industrijski dio grada, ali i cijelu dolinu okruženu Alpama koja vrlo često poprima predivne nijanse plave, ljubičaste i roza boje.



Firma u kojoj radim jedna je od vodećih mljekara u Austriji, a u Koruškoj i najveća po proizvodnji i broju zaposlenika,kojih je oko 150. Zanimljivo je da funkcionira kao zadruga, a vlasnici su upravo ti isti seljaci koji imaju krave i dobiveno mlijeko prodaju Kärntnermilchu. Otkupna cijena jedne litre mlijeka je 35 centi, što je i više nego povoljno, ako usporedimo s cijenom koja je ponuđena našim seljacima. Kärntnermilch ima jako široku paletu proizvoda – mlijeko,jogurti, šlag, vrhnje, sirevi, maslac i to u svim mogućim varijantama i okusima. Interesantno je da imaju i proizvode bez laktoze, čiju koncentraciju posebnim metodama (pomoću enzima koji razgrađuju laktozu na glukozu i galaktozu) smanjuju ispod standardima određene granice i na taj način mlijeko je, iako malo slađe nego klasično mlijeko, dostupno i ljudima koji imaju smanjenu toleranciju na laktozu. Osim toga, proizvođači su i nekoliko sireva koji su svjetski prvaci u svojoj kategoriji, čime su jako zadovoljni i vole to naglašavati, pa im i ja ovom prilikom isto omogućavam, a da i ne znaju, da se glasi o tim jako ukusnim sirevima prošire i do Hrvatske. U svakom slučaju, ako ikad budete u Austriji i razmišljate koji bi sir uzeli, preporučam njihov Rahmkäse – izgledom podsjeća na tilzit, ali je puno masniji i puno ukusniji, prava poslastica za slanokusce.

S obzirom da je radno vrijeme od 7 do 15h, moje tijelo budi se u 6 (ne pitajte me kako sam se na to priviknula, dovoljno je da kažem da prva 2 sata ne govorim i čekam da se unutrašnja Iva probudi i postanesvjesna), spremi se, doručkuje i onda prošeta na posao koji je udaljen 2 km za što mi treba 20-ak minuta. Otvaram vrata svojim laserskim privjeskom, odlazim u podrum u kojem se nalaze ormarići za radnike i oblačim bijele hlače, majicu, kutu, klompe (između kroksica i klompi izabrala sam klompe, jasno), stavljam zaštitnu bijelu kapicu koju moram nositi kad se krećem po proizvodnji i penjem se po 87stepenica do laboratorija za kontrolu kvalitete, gdje užurbano skidam kapicu, popravljam šiške i krećem u nove, kasnije ću doznati, svakodnevne rutinske pobjede!

Prvi radni dan dočekao me mentor, kako je to Thomas običavao reći. Gospodin Herbert, šef laboratorija za kontrolu kvalitete, senzoriku i istraživanje i razvoj, oniži je čovječuljak sijede kose i tankih brčića s naušnicom u lijevom uhu, koji svoje košulje pastelnih boja nosi s podignutom kragnom u svim situacijama. Prvo sam mislila da je to možda zbog kute, no ubrzo je postalo jasno da je taj modni izričaj dio njegovog osebujnog stila. Svako jutro stiže na posao iz 30km udaljenog Villacha, ima oko 55 godina, vrlo je vitalan i fit iako su mu ruke već pune staračkih pjega , otac je već odrasle djece, no usprkos svojoj očinskoj ulozi, u ovoj šefovskoj je vrlo ravnodušan, hladan, nekomunikativan i nepristupačan.



Njegovu mi je nekomunikativnost par tjedana kasnije objasnila suradnica Antje, rekavši da je to njegov način na koji ti govori da je sve u redu i da je zadovoljan, a kad nešto ne bi bilo u redu, da bi već prigovorio. Antje (moderno austrijsko ime) je 34-godišnja majka dvoje djece, 11-godišnjeg sina i 6-godišnje kćeri, koja u laboratoriju radi već 15 godina i kad bih ju opisivala sa dvije riječi bile bi to – žena zmaj. Uspijeva raditi, odgajati svoje dvoje djece i još obavljati poslove na životinjskoj farmi koju imaju kod kuće. Jedino olakšanje u njenom tjednom ritmu je što umjesto 8 radnih sati, iz gore spomenutih razloga, radi 6,5, a ovih sat i pol nadoknađuje jednim vikendom u mjesecu, kada odradi subotu ili nedjelju, ovisno kako se ostali suradnici međusobno dogovore. Antje je bila prva osoba koja mi je pokazala kaj trebam raditi i upoznala me sa svijetom sireva i njihovom analizom, što je bio i ostao moj prvi zadatak kad dođem na posao.
Valpurga (ili skraćeno Burgi) također radi po ovom skraćenom modelu s obzirom da i ona ima dvoje male djece koje nakon posla pokupi iz škole i zajedno odlaze u 20km udaljeno selo Paternion. Burgi radi u laboratoriju samo kad odrađuje posao vikendom, ostalo vrijeme je u uredu i bavi se marketingom i HACCP standardima, tako da s njom nemam baš previše kontakta. Johann (Hansi) ima 53 godine i jednako toliko kila. Svaki slobodan trenutak koristi za odlazak u planine bilo na skijama ili u gojzericama, jako je pristojan, otvoren i pristupačan, tako da s njim puno vremena provodim u razgovorima o Austriji, životu i malim stvarima i dobila sam dojam da je jedina osoba u labosu koju bi čovjek mogao nazvati intelektualcem. U Kärntnermilchu radi već 37 godina (od čega je 2 godine bio na porodiljnom dopustu i time je postao prvi muškarac u Koruškoj koji je otišao na porodiljni umjesto svoje žene, pa je zbog toga čak završio i u novinama i vijestima) i uglavnom se bavi istraživanjem i razvojem te senzorikom proizvoda – testiranje okusa, mirisa, izgleda, strukture i mjerenje viskoziteta i pH vrijednosti. Dio Hansijevog posla preuzela sam ja, što je prvi tjedan bilo jako zanimljivo jer sam testirala sve moguće okuse voćnih jogurta, no vjerujte mi, svakodnevno isprobavanje jogurta, koliko god bili dobri, postane malo naporno za želudac. Nakon nekog vremena veseliš se samo okusu šljive, jabuke i cimeta, maline i ananasa i kokosa, ostalo probaš tek toliko, na vrhu žličice. Zanimljivo je da je većina proizvoda po dućanima zapravo upravo iz Kärntnermilcha, s obzirom da oni proizvode mlijeko i za Spar, Merkur i ostale trgovačke lance, pa čak izvoze i u Sloveniju, Češku, Mađarsku, Italiju, Švedsku i od početka ove godine u Hrvatsku. Bez obzira što je mlijeko u Sparu pod njihovom etiketom jeftinije, kvalitetom je isto kao i ono što se prodaje pod markom Kärntnermilch. Ines i ja smo se u Klagenfurtu čudile kako to da ima tako malo njihovih proizvoda, kad ono, njihovi proizvodi su posvuda, samo njihov logo, na koji smo mi obraćale pozornost, nije. Od ostalih suradnika tu su i dvojica Waltera. Stariji, koji će uskoro u penziju, također je već 35 godina u firmi, radi kao tehničar, što znači da obavlja tehnikalije – priprema podloge, otopine, sterilizira posuđe i testira proizvode kojima se bliži istek roka trajanja. Pravi je šaljivdžija, a svoju “visinu” nadoknađuje glasnoćom; ima običaj vikati nečije ime na sav glas, iako se nalazi tri prostorije dalje. Suradnici ga neprestano zadirkuju zbog toga što se nikad nije oženio, no na njegovom licu ne vidim da ga to previše dira. Ponekad se i sam zna našaliti na svoj račun, a posebno voli istaknuti kako je, u svojim najboljim danima, imao cure po cijeloj Europi, a u Češkoj je bio posebno popularan. Mladi Walter ima 34 godine, nedavno se oženio za 9 godina mlađu curu i sav je u uređenju svog novog high-tech stana na katu iznad roditelja. Uz Hansija je jedan od znatiželjnijih ljudi u labosu, ima jako provokativan smisao za humor, voli fino klopati i najviše mi je pomogao u učenju jezika i preuzimanju mikrobiološke analize proizvoda, što je još jedan od mojih svakodnevnih zadataka. Vera je prvih mjesec dana od mog dolaska bila bolesna, pa sam nju upoznala tek malo prije Božića, porijeklom je iz Rumunjske u kojoj nikad nije bila, ima troje odrasle djece i jako je dobra, draga i stroga. Anni i Richard tek su godinu dana dio tima i dok je Anni vrlo dobro prihvaćena, Richard ima problema jer je poprilično arogantan i nema povjerenja ni u koga, na sve se postavlja sa visine i misli da je bolji od drugih zbog čega ga ostali radnici koji tamo rade već godinama, nikako ne mogu prožvakati. Anni je 47-godišnja razvedena žena seljaka koja je nakon poroda svoje kćeri, prije 21 godinu, ostavila administrativni posao u firmi u kojoj je tada radila i postala također seljakinja i domaćica. Sa 46 godina bilo joj je jako teško naći posao bez ikakvog iskustva tako da joj je posao tehničarke u laboratoriju morao biti prihvatljiv iako to nije ono za što se školovala. Posao joj se svodi na pranje epruveta, pipeta i posuđa, što je vjerojatno razlog zašto je ponekad jako ogorčena i otresita što je u totalnoj suprotnosti s njenom pozitivnom energijom i smijehom koji se svakodnevno ori laboratorijem. Ona je moj vodič po Spittalu i ukazala mi je na neka mjesta i dućane kad mi je nešto trebalo jer jako dobro poznaje teren iako ne živi u samom Spittalu. U najboljim je odnosima sa šarmerom Herbertom, što nekad čak graniči i sa laganim flertom s njene strane, iako je Herbert 57-godišnji oženjeni striček koji je za svoje godine jako dobro građen, no kako i ne bi bio kad se bavi trčanjem, penjanjem, skijanjem i svim ostalim aktivnostima kojima stigne, a nakon kojih najviše voli sjesti i popiti jedno malo pivo kao nagradu. Ponekad sam uvjerena da zapravo popije i nešto više od toga, jer se vidi po njemu da je pravi veseljak i društvenjak i da voli razglabati o svjetskim problemima uz pokoju čašicu. Trenutno obavlja posebni trening i pazi na liniju jer se u 4. mjesecu sprema u Tursku, osvojiti planinu Ararat, nakon što je već bio u Ekvadoru i Nepalu i tamo se također popeo na vrhove od preko 5000m. Inače, Herbert analizira mlijeko od svih kravica svih seljaka koji prodaju mlijeko našoj mlijekari, nekoliko puta na mjesec uzimaju se uzorci za analizu broja bakterijskih stanica u mlijeku, sastav mlijeka, a jednom mjesečno od svakog se mlijeka svake krave uzima uzorak za provjeru tragova antibiotika i drugih kemijskih supstanci. Sve spomenuto, strogo je regulirano europskim standardima i Herbert svoj posao obavlja toliko predano da nitko ne smije prismrditi u njegov laboratorij, osim ako netko nešto ne slavi i donosi kolače i prošek, u tom su slučaju svi dobrodošli. Zaštitni znal njegovog laboratorija je, naravno kravica, a jedan od uređaja za analizu mlijeka muče kad mu ponestane neke otopine ili kad nešto nije u redu. Zadnji leteći član posade je šefov zamjenik, Franz, ujedno i kralj sira (koji se diči svojim “Kasman” dijelom prezimena jer, po njemu, znači upravo to) u firmi – on je glavni stručnjak za proizvodnju svih sireva koje imamo, tako da većinu vremena nije u labosu, nego u proizvodnji. Otprilike je Hansijevih godina, mršav i visok, crno obojene kose. Iz nacionalističkih razloga odbija se odreći svog ubojitog naglaska zbog kojeg ga uglavnom ne razumijem, ali nakon nekog vremena nadvladali smo i tu barijeru pa sada shvaća da nisam gluha, nego da ga jednostavno – ne razumijem. Prvo mi je vrijeme bilo jako teško prihvatiti njegovo prisustvo jer je po načinu na koji shvaća svijet i okolinu poprilično priprost, no njegova stručnost i poznavanje posla uspjeli su nadmašiti taj dojam, pa smo nakon nekog vremena razvili međusobno poštovanje.



Sve u svemu, ako izuzmemo šefa, atmosfera u labosu je poprilično vesela i topla, kao što i sami možete zaključiti iz gornjeg opisa članova. Vole se šaliti, vole pomoći i stvarno su me jako lijepo prihvatili. Svi su jako zadovoljni uvjetima u firmi, što i ne čudi s obzirom da nitko od njih, pa ni šef, nije završio fakultet, što ne umanjuje činjenicu da su stručnjaci u onome što rade. Većina je njih svoju karijeru u firmi započela s 15 godina kada su iz strukovne škole došli izučiti zanimanje. Naime, jedna od mogućnosti austrijskog obrazovnog sustava je strukovna škola u kojoj učenici s 15 godina odlaze u firmu u kojoj će iduće 3 godine izučavati svoje zanimanje, tako da su 10 mjeseci radnici u firmi, a 2 mjeseca u godini imaju nastavu u školi. Nakon što polože stručni ispit, imaju već 3 godine radnog iskustva i obično ih ta ista firma primi u stalni radni odnos. Sada vam je jasno zašto neki od njih imaju tako veliko radno iskustvo. Što se tiče same plaće, početna plaća za nekog tko dođe raditi s položenim stručnim ispitom je oko 1200 eura, a nakon 10 godina taj je iznos oko 1800 eura. Naglašavam, govorimo o ljudima koji nemaju fakultetsko obrazovanje. Osim toga, radnici svaki mjesec od sindikata dobivaju kilu sira i margarina ili nekih drugih proizvoda, a imaju i 40 eura na mjesec na računu u firminom dućanu u kojem mogu kupiti sve Kärntnermilch proizvode, ali i ostale namirnice koje im trebaju, što je na kraju krajeva bio i razlog zbog kojeg mi od idućeg mjeseca doručak u Kolpingu više nije bio potreban. Na godinu dobivaju 25 dana godišnjeg odmora, a ako rade vikendom ili noću, onaj početni iznos od 1200 eura može dostići i 2000 eura. Sveopći zaključak je da se firma jako dobro brine za svoje zaposlenike, a osim ugodnog rada, omogućuje i razne druge sadržaje – razne proslave i večere, odlaske na izlete, vježbanje, sportske turnire, pa ni ne cudi da su radnici zadovoljni.

Jednoj od takvih večera prisustvovala sam i svoj prvi vikend u Spittalu, kada me stari Walter pozvao na večeru koja se održavala u kantini firme u kojoj svakodnevno jedemo fini kuhani gablec, ujedno i jedini kuhani obrok koji pojedem u danu. No, o toj svečanoj večeri idući put!




Gruss euch,

Iva