Radnička klasa odlazi u raj

Vježbanje za plakat

U grad komedije, kako ga nazivaju u promotivnim materijalima, uselila sam sa velikom dozom skepse, popriličnom rezervom, za mene netipičnim predrasudama i vrlo malim očekivanjima. Iako sam još prije polaska proučila kamo idem i po fotografijama na internetu mjesto mi se učinilo pitoreskno i s pravim alpskim ugođajem, ono što me pomalo obeshrabrilo bilo je njegovih petnaestak tisuća stanovnika, što bi značilo da se radi o gradu veličine Novog Marofa. To bi nakon nekoliko godina života u Zagrebu bila velika promjena, mislila sam, i iako nemam ništa protiv malih mjesta, dapače, budući društveni život u novoj stranoj sredini činio mi se kilometrima daleko. Cijelom osjećaju prilikom dolaska nije pomogao ni Arthur, koji je uz urlajući smijeh izjavio da je subotom navečer najveća zabava u Spittalu društvo penzionera koji se sastanu u krčmi pokraj željezničkog kolodvora, u kartonsku kutiju s rupama stave muhu i klade se iz koje će rupe ista izaći. Svaki put kad sam spomenula Spittal, gledao me toliko suosjećajno i sa ogromnom dozom žaljenja, kao da idem na brod pun štakora koji će me odvesti na pusti otok na kojem nema ni palme, kamoli vode, pa ni dragog Petka. Maxu je cijela ta situacija također bila iznimno zabavna, ali na drugi način – vjerovao je da ću u Spittalu do kraja svojeg boravka biti toliko udomaćena da će moju sliku u dirndrlici i sa dvije pletenice staviti na ogroman plakat dobrodošlice na ulazu i izlazu u grad sa natpisom: “Iva gruß euch!” (Iva vas pozdravlja!). Ja sam se, uz smiješak, samo potajno nadala da će stvarnost ipak biti negdje u sredini.



Odmah prvi petak, stari me Walter pozvao da, uz još nekoliko suradnika iz laboratorija, prisustvujem večeri povodom jednogodišnje štednje u našoj firmi. Naime, početkom studenog svake godine, održava se dodjela ušteđevine koju su tijekom proteklih dvanaest mjeseci radnici marljivo ubacivali u metalne ormariće nešto veće od kutije šibica, obješene na zidu kantine i označene brojevima. Uz ušteđevinu, naravno, dolazi i kamata, a dodjela iste popraćena je obilnom večerom nakon koje se štediše zabavljaju uz tombolu. U kantini se pojavilo osamdesetak ljudi veselo mašući svojim netom dobivenim bijelim kuvertama sa logom jedne od banaka, dok je kuharica Bruni, koja ima metar i žilet ali vrlo prodoran glas, pozivala na juhu. Fritaten Suppe klasična je austrijska bistra goveđa ili pileća juha u kojoj se umjesto klasičnih rezanaca nalaze rezanci od omleta – jaja umućena s malo brašna spečena su kao palačinka i zatim izrezana u rezance i dodana u gotovu juhu. Uslijedila je pečena guska sa knedlama od kruha, neizostavnim dijelom austrijske kuhinje, dinstanim crvenim kiselim zeljem koje ima neobično slatki okus zbog dodatka soka od jabuke i pečenim kestenima. Tipična svečana jesenska večera, podučili su me, trudeći se govoriti bez dijalekta, iako je u tim trenucima i hoch Deutsch (službeni njemački) meni predstavljao popriličan napor, pogotovo nakon osam sati rada. Desert je stigao netom prije tombole, pa smo uz “banana split” nestrpljivo čekali da počne kupovina srećki. Svatko je mogao kupiti najviše deset srećki u vrijednosti od jednog eura, Walter i ja uzeli smo svaki po pet, od čega su moja dva bila dobitna, dok je Walter imao više sreće i izvukao čak četiri dobitne srećke. Antje se neko vrijeme nećkala i branila mužu da kupi srećke, no na kraju je posustala kao i svi za našim stolom. Krenula je dodjela nagrada prema označenim brojevima, a dijapazon nagrada bio je povelik – od butelja vina, six packova piva, slamnatih šešira, firminih poklon paketa, kozmetike, zdrave hrane, sve do ruksaka, štapova za planinarenje, kaciga, ručnika, ogrtača, ručnih satova i finih olovaka. Antje i muž osvojili su pivo, šiltricu i kišobran, Anni ruksak i firmin poklon paket, Walter kozmetiku, poklon paket, ručnike i karimat, dok je mene dočekalo fino austrijsko crno vino i flaša djevičanskog maslinovog ulja. Iz Hrvatske, naravno! U svakom slučaju, nema gubitnika, svi na kraju dobiju nešto, pa makar to bila i kanta kiselog zelja, tako se to radi u našoj firmi. U jednom trenutku, do mene je došao jedan od šefova proizvodnje i na slovenskom mi rekao da me mora s nekim upoznati, te odveo do stola gdje su sjedili jedan Bosanac i tri Hrvata. Sva četiri sa obiteljima su u Spittal došli ranih devedesetih u potrazi za sigurnim i boljim životom. Nisu obrazovani za mljekare, no naučili su posao koji rade i dan danas i to u tri smjene, tako da ih svaki drugi ili treći tjedan dočeka noćna smjena, no prihvatili su to, kažu. “Bolje i to nego da smo u ‘Rvackoj i da nemamo posla ili ne daj Bože, za kupit kruh ili mlijeko. Ovako radimo kako radimo, ali smo ovdje ljudi.”, kaže Ivan, kružeći čašom crnog vina po stolu. Emir nezadovoljno i zabrinuto kima glavom u znak odobravanja Ivanove tvrdnje, ali i mojeg dolaska u Austriju, tvrdeći da mi to mora otvoriti neka vrata za dalje. Nastavili smo ovaj pomalo mračni i otužan razgovor o još mračnijoj budućnosti u našim krajevima, povremeno prekinut kuckanjem čaša i Emirovim šalama koje zrače toplinom i pravim bosanskim humorom. Walter me prije odlaska natrpao sa još nekim stvarčicama iz svojih vrećica, te sam umorna i troma polako krenula doma, radujući se što je petak bio aktivan i što mu slijedi zasluženi dvodnevni odmor. Rano buđenje i malo sna uslijed kasnog odlaska na spavanje (a ipak prije ponoći) kumovalo je umoru preko vikenda i trebalo je neko vrijeme da se moj bioritam prestroji i prihvati novi ritam kao normalan. Tek sam nakon dva radna tjedna uspjela udahnuti malo života u svoje konstantno umorno tijelo i prošetati centrom Spittala, za razliku od svakodnevne šetnje na posao i s posla.

Kao što i sam naziv kaže, ovaj grad nastao je oko nekadašnje bolnice (Spittal je kolokvijalni austrijski naziv za bolnicu) koju je u blizini dvije rijeke, Drave i Liesser, u dvanaestom stoljeću zajedno s kapelicom izgradio Otto II od Ortenburga za sve bolesne i siromašne koji su trebali pomoć tijekom svojeg proputovanja s obzirom da je upravo tuda vodio antički put kroz alpske prolaze. Ovdje su putnici dobivali sve potrebno za nastavak svog putovanja, a danas se u zgradi bolnice nalazi Fakultet građevinarstva i arhitekture u sklopu koruškog Sveučilišta za primjenjene znanosti. U petnaestom stoljeću Turci su harali ovim prostorima, a nakon toga uslijedila je okupacija pod vodstvom Mađara Matije Korvina. U šesnaestom stoljeću bivši Ortenburgov teritorij povjeren je habsburškom blagajniku Gabrielu od Salamance, bogatom Španjolcu koji je nedaleko od bolnice dao izgraditi svoju novu rezidenciju - dvorac Porcia. Izgrađen u renesansnom stilu, jedan je od najvažnijih dvoraca ovog stila u Austriji, a neodoljivo podsjeća na talijanske palače, što je rijetkost na austrijskom tlu. Dvorac je u sedamnaestom stoljeću prodan obitelji Porcia, austrijsko-talijanskim plemićima koji su također grcali u novcu i nisu štedjeli kad se radilo o unutarnjem uređenju. Postoji legenda da je kćer Gabriela od Salamance, Katharina, ubila sluškinju drvenom cipelom i ljudi ju noćima viđaju kako luta hodnicima dvorca. Čak je i ekipa emisije Ghost Hunters International , koja se bavi istraživanjem ukletih mjesta po svijetu, nakon svog posjeta, utvrdila kako u prostorima dvorca postoje određene paranormalne aktivnosti, čemu od prije svjedoče i čuvar dvorca, policajci i gradonačelnik. Od sredine dvadesetog stoljeća dvorac je u vlasništvu države i u njemu se održavaju razna kulturna događanja – kazališne predstave (najčešće komedije), LiteraturPUR (večeri čitanja poezije i kratkih priča), Guitarena, JazzKeller, Salamancafest i drugi, a ujedno je i dom Narodnom muzeju i Turističkom centru. Nažalost većina se ovih događanja odvija po ljeti jer je ljetna turistička sezona zbog velikog broja jezera u Koruškoj popularnija od zimske, iako bi čovjek očekivao da će s obzirom da smo u domovini skijanja, biti obrnuto. Tako su, nažalost, zimi zatvorene sve veće atrakcije u okolici pa i neki muzeji.

Osim što je povjesni i studentski grad, ima svoju sportsku dušu, što i ne čudi, uzimajući u obzir nepokolebljivi austrijski sportski duh. Na perfieriji se nalaze sportski tereni, dvorana za sportove na ledu, kompleks bazena i uspinjača koja vodi do Goldecka, 2142m visokog vrha Gailtal Alpa gdje se nalazi i skijalište. Ono što me začudilo je razvijenost grada od petnaest tisuća stanovnika, imaju SVE! Centar, trg, park, dvorac, rotore, sve žive dućane i shopping centar u samom centru, klubove i kafiće, skijalište i bazene na dohvat ruke i ono što je oko dvije tisuće naših gastarbajtera privuklo da dođu ovdje raditi – razvijenu industriju i proizvodnju. Osim Kärntnermilcha tu su Strabag, Gabor shoes&fashion, Merck, Lindner Recycling Tech, itd. Najviše je naših ljudi radilo u Gaboru, no smanjenjem proizvodnje uslijed recesije, mnogi su dobili otkaz pa su posao morali pronaći negdje drugdje, ispričale su mi dvije Ivančanke koje sam upoznala na mostu prilikom povratka s posla, pošto sam im prišla čuvši poznati domaći naglasak. I one su, kao i moji kolege suradnici, stigle u Spittal prije dvadesetak godina, tada su bile mlađe od mene sada, i počele šivati cipele u Gaboru. U međuvremenu su se poudavale u svom kraju, a sada većinom odrade preko tjedna, a vikendima odlaze kući svojim obiteljima. Na taj su se ritam već navikle, a kažu da plaću i uvjete kakve imaju tu, nikad nebi imale u Hrvatskoj. Stojimo mi tako na mostu i pričamo, kad nam ususret stižu još dvije žene od kojih je jedna iz Trnovca i kasnije ću uspostaviti, sestrična moje kolegice s faksa. Svijet je malen, a dijaspora velika!

Na početku mi je bilo neobično čuti kako netko u autu navija Boru Čorbu koji trešti ulicama grada, vidjeti kako auto staje na pješačkom prolazu i vozač prolazniku viče “Pičko!” sa uzajamnim smiješkom ili kroz prozor čuti mamu i klinca kako na bosanskom raspravljaju što će jesti za večeru, no s vremenom je postalo uobičajeno. Ono što je ostalo isto je smiješak koji mi se svaki puta bez iznimke pojavi na licu.


Uz još par fotki Spittala,


pozdravljam vas,


Iva