Taxi Kuba /2.dio/

    5. Ricardo i Nadir

Pred kućom nas već čeka Nadir, u društvu još jednog dečka, s drugim autom-svijetlo zeleni old-timer zamijenjen je Francuzom iz 90-tih, Peugeotom. Na brzinu gura ruksake u sada potpuno krcati prtljažnik i objašnjava nam kako mu se auto jutros pokvario i da je brzo našao zamjenu, pa je kao društvo na poslovni put poveo i vlasnika – Ricarda, koji nam pruža ruku i sjeda na suvozačevo mjesto. 

Nas troje upakirani na stražnje sjedalo na putu prema Havani pričamo što smo sve vidjeli i radili protekli dan, a Nadir nas ispituje koji nam je plan za dalje: večeras noćimo kod Caridad i sutra ujutro bi, rano, krenuli preko Cienfuegosa, kojeg bi usput posjetili, prema Trinidadu. 

U razgovoru  zaključujemo da možda ne bi bilo loše da se s njim dogovorimo da nas vozi do Trinidada, jer sad već znamo da je pouzdan i da će nas tu i tamo pričekati kad nešto želimo vidjeti, a i nećemo ponovno izgubiti čitavo jutro u potrazi za taksistom koji je voljan ići čak do tamo i vraćati se, te uz to ne treba tražiti benzin. Osim toga, tim jednodnevnim izletom, zaradit će nekoliko mjesečnih plaća, što će mu se sigurno svidjeti.

Pregovori počinju, jer nismo ni mi bogati Rusi, već smo na niskom budžetu, što je Nadiru teško shvatiti. Do Cienfuegosa ima 230 km, kaže moj vodič, a prije toga postoji skretanje do farme krokodila, od Cienfuegosa do Trinidada još 80 km. Sve zajedno, pred nama je  350-ak kilometara. Uvjerava me da je cesta loša, da sve zajedno treba prijeći preko 450 km i da je on to voljan, ali za prilično velik iznos - 300 CUC-a. Na karti je cesta prikazana kao glavna cesta prema Santiagu, drugom najvećem gradu na Kubi, pa u usporedbi s onom prema Vinalesu, sumnjam da može biti gora. Nastavljamo raspravu, dok se napokon nakon izloženih dokaza i njegovog prigovaranja dečkima da mu radim probleme i ne popuštam, na što se oni samo smiju, nismo dogovorili da će nas još jedan zajednički dan koštati otprilike 20 prosječnih mjesečnih plaća na Kubi. 

Malo mi je prisjelo. Srećom, već smo nadomak Havane, pa se ispred Caridadine kućice ubrzo opraštamo od njih, a ona nas čeka sa svojim poznatim vragolastim osmjehom i ispituje kako je bilo. U kuhinji za stolom, u plavom radničkom odijelu sjedi krupni crnac, njen sin. Puši ispred praznog tanjura, dok mu u krilu sjedi Caridadina snaha koja se sad u usporedbi s njim, čini još i sitnija nego kad smo se prvi put sreli. Pozdravljaju nas, i mi ,smlavljeni od napornog dana, odlazimo spavati.

Ujutro je situacija već bolja: novi je dan, novi doručak, novi sok od guave, novi početak. Sada, stvarno pijemo zadnji najfiniji sok od guave koji je pripravljen rukama naše domaćice, pa posebno dugo uživamo u njemu. I najsitnije plave šalice za kavu ponovno su u opticaju, a Caridad ovaj put snažni, vrući i slatki napitak pije s nama. Oproštajni razgovor prekida trubljenje auta ispred kuće- Nadir i Ricardo su uranili. Dajem Nadiru fotoaparat, da nas poslika sa padrinom, a on sav ponosan okida par fotki, grlimo i ljubimo se s Caridad i mašemo joj iz auta dok napuštamo Via Blancu.

Krećemo put Cienfuegosa. Nadir je danas posebno dobro raspoložen, trubi i fućka svakoj ženi koja prelazi cestu na raskrižjima na kojima stajemo, a Ricardo se smije. „Hasta que se seque el malecón“, jedan od novijih kubanskih hitova, trešti u pozadini sa USB-a. 

Po struci su obojica električari, no ni jedan se ne bavi time. Kažu, kad bi se stvari konačno promijenile, to bi im dalo puno više mogućnosti. Ovako kako je sada, sve ide državi i novaca nema dovoljno. Kako kupit pastu za zube koje košta desetinu plaće ili više? Moraš imat rođake koji su negdje pobjegli, pa ti šalju novac, ili se naučiti snaći ovdje kako god znaš. Kad bi se više otvorili prema Americi i kad bi napokon stigao kapitalizam, proizvodi bi sigurno bili jeftiniji, bio bi veći izbor, svašta bi se moglo kupit, plaće bi bile veće, a i oni sami mogli bi biti vlasnici nečeg, vlastitog obrta, raditi za sebe, uspjeti!! 

Slušam i ne želim mu narušiti san. Donekle ima pravo, imali bi slobodu koju sada nemaju, što je nešto što ja iz perspektive osobe odrasle uglavnom u kapitalizmu, ne mogu pojmiti. Baš iz te perspektive, vjerovati u kapitalizam, čini mi se utopijom. No, tko sam ja da ga razuvjeravam. Bojim se da će stvarnost koja će s kapitalizmom jednom doći, biti poprilična pljuska svakome sa sličnim mišljenjem i da Alvaro zapravo ima pravo.

Misao mi prekida Nadir koji nastavlja kako se nada se da će pregovori koji su u tijeku uskoro donijeti promjene i moći će putovati i izvan Kube, i to bi bilo stvarno super jer nikad nije napustio otok.

„U Ameriku bi išli, jel da, da vidimo ono sve sa filmova!? Bilo bi loooooove za sve!!!!!“, uzvikuje nestrpljivo i gnijezdi se na vozačkom mjestu te tapša Ricarda koji u znak odobravanja kima i smije se, kao da će se promjena dogoditi sutra i viza za Ameriku čekat će ih spremna kad se probude.

Pita nas kako je u Europi s vizama i u koliko smo zemalja do sada bili i zaključuje da je tamo sigurno drugačije. Ne želim mu lagati, pa nabrojim nekoliko, izbjegavajući detalje. I bude mi žao. Gledam kako sitna kišica, koja rominja od kad smo krenuli, kvasi palme i okolnu vegetaciju koja se sjaji, a štandovi s uredno poslaganim raznoliklim prezrelim povrćem uz cestu, šarene se jedan za drugim, mameći prolaznike naviknute na ovakve prizore. Koja predivna, bogata zemlja, plodna i rodna, tako posebna u svoj svojoj oprečnosti. 

Osim štandova s povrćem, uz cestu stoje ljudi i mašu ili rukom ili novčanicama, ne bi li zaustavili prijevoz, što je, doznajemo, sasvim uobičajeni oblik kretanja od točke A do točke B. Ponekad nije jasno od kuda su ti ljudi zapravo došli, jer se u blizini ne nazire nikakvo naselje niti grad, a na samom putu postoje i punktovi gdje čekaju grupice ljudi, pokraj državnog službenika u žutom odijelu koji regulira promet i zaustavlja aute u prolazu, te ih puni putnicima.

Prolaznice uz cestu izvirile su odjednom iz pustopoljine

Zbog embarga, osim onih iz zlatnog američkog razdoblja, ostala dostupna vozila uglavnom su uvezena u strogo ograničenim valovima i to iz Rusije, Argentine i u zadnje vrijeme, iz Kine, a veliki broj Kubanaca posjedovanje auta može samo sanjati, ne samo zbog njihovog broja i cijene već i zbog spomenute nedostupnosti benzina. Oblici transporta su zato raznoliki, pa se osim prijevoza vlastitim konjima ili kolima, ljudi voze vrlo rijetkim državnim autobusima, velikim kamionima koji su zadržali osovine i gume , a na njih je, umjesto prikolice, montirano tijelo autobusa te manjim kamionima čija prikolica ponekad bude krcata ljudima koji u nju rutinski uskaču i iskaču. 

Nešto prije Cinefuegosa, nalazi se skretanje prema plaži Giron u Zaljevu svinja, gdje je SAD, uz pomoć odbjeglih Kubanaca prilikom pada diktatora Batiste, 1961., pokušao izvršiti napad na Kubu. Htjeli su svrgnuti Fidelovu vlast, koja im je postala trn u oku zbog ugrožavanja američkih interesa i sve bliskijeg odnosa s Rusijom. Nisu uspjeli, što je Fidelu samo dalo vjetar u leđa, pa su odnosi sa SAD-om nakon toga zaoštreni još i više, što se osjeća još i danas.

No Fidel na ovom terenu nije planirao samo vojne akcije, već se u blizini nalazi i njemu jako drago područje – močvara Zapata koja je ujedno i nacionalni park, te jezerski otočić Guamá, njegovo najdraže mjesto za odmor. Močvara je poznata i po krokodilima koji su početkom 60-ih bili pred istrebljenjem, no spasio ih je prvi ekološki projekt tada nove revolucionarne vlade - državno uzgajalište krokodila. 

Tražimo skretanje prema uzgajalištu, za koje Nadir i Ricardo izgleda nisu nikad čuli, no ubrzo uspijevamo pronaći znakove i parkiramo ispred velike ograde. A iza nje, kako nam objašnjava radnik, nalaze se krokodili dvije vrste – kubanski i američki, i to različite dobi.

Fidelovi krokodili odmaraju

Ovdje ih kontrolirano uzgajaju do određene dobi i jedan dio njih tada se pušta u prirodu, kako bi nastavili živjeti u prirodnom okruženju. I stvarno, u betoniranim ćelijama s visokom metalnom ogradom, šetnica vodi od najmanjih krokodila veličine do 10 cm, pa postupno sve do onih najvećih koji imaju i oko 2 metra. Ricardo i Nadir također su s nama znatiželjno krenuli u izvidnicu i iznenađeno promatrali kako krokodili skaču u zrak kako bi ulovili riblju glavu na uzici, koju radnik njiše amo-tamo, demonstrirajući njihovu brzinu i proždrljivost. Na pitanje postoji li restoran sa krokodilskim mesom, na prvu nas zgranuto gledaju i odgovaraju negativno, iako kasnije doznajemo da u okolici uistinu postoji restoran koji poslužuje odrezak od krokodila. 

U Cienfuegos, „perlu juga“, stižemo rano popodne, nakon što smo odbili Nadirovo inzistiranje da nam nađe krokodilsko meso u okolici. Grad nas dočekuje upravo opran kišom, sa svježim lokvicama koje tu i tamo reflektiraju okolnu arhitekturu nastalu pod francuskim utjecajem. Kubanski dio posade uzbuđen je zbog brončane statue poznatog kubanskog pjevača  Benny Moréa i hoće nas slikati s njim, pa im nudimo da mi njih slikamo, na sveopću sreću i zadovoljstvo. Dogovor je da ćemo se naći za dva sata kod auta koji smo parkirali nedaleko centra, a oni nas uporno pokušavaju odvesti u turistički restoran na katu jedne zgrade u prolazu, nakon što su popričali sa dečkom koji ispred ulaza pokušava privući posjetitelje. Sad već poznati model ovaj puta odbijamo, pa im kažemo da ćemo otići jesti nešto jeftinije, ovo što nude je preskupo. Začuđeno nas gledaju jer im i dalje nije sasvim jasno kako nama, Europljanima, nešto može biti preskupo, a imamo toliko novaca i uz to, zašto želimo jesti s lokalcima. Ubrzo im izlazimo iz vidnog polja i odlazimo u prvi kubanski lanac brze prehrane te naručujemo mini pizze i refresco, uz sladoled i sendviče s komadima pečenog mesa, najpopularnije ulično jelo među Kubancima, barem smo takav dojam dobili, jer se za te vrste hrane uvijek čeka u redovima. 

Kišica i dalje tu i tamo rominja, a mi se ne damo smesti  i šećemo gradom koji krasi široka avenija Paseo del Prado i vrlo pravilan raspored ulica koje kao da uokviruju poznatu neoklasicnu arhitekturu, te nekoliko malih trgova. Na nekim od kubanskih trgova dostupan je internet, a lako ih prepoznajemo po grupicama ljudi okupljenim na okolnim klupama s mobilnim uređajima. Onaj tko si to može priuštiti, može kupiti Nauta karticu različitih CUC iznosa koja sadrži sakriveni Internet - kod koji se treba izgrebati. Kad se želiš spojiti na hotspot, uneseš svoj kod i odbrojavanje počinje, a ostatak „bona“  možeš koristiti kasnije. 

Cienfuegos sjaji nakon kupanja

U dogovoreno vrijeme nađemo se kod auta i krećemo za Trinidad. Atmosfera više nije opuštena kao ranije, njih dvojica nezainteresirano vode neke svoje razgovore, mi iza njih svoje, i čini se da je pravo vrijeme da završimo zajedničko putovanje, pa kad stižemo u centar Trinidada i izađemo iz auta, rastežući zgrčene noge, ne znamo tko je sretniji, mi, jer smo ih se napokon oslobodili, ili oni koji odjednom u rukama drže 200 CUC-a. Nadir ne zna kuda bi sa sobom od sreće, pa skače od uzbuđenja i poziva Ricarda na piće u prvi paladar. Pozdravljamo ih i odlazimo tražiti smještaj, a ubrzo ga i pronalazimo susrevši čovjeka koji kaže kako ima slobodno prenoćište za večeras. Ne razmišljamo previše, nego krećemo za njim. Polumračnim, kamenim kockama popločenim ulicama, vodi nas do case particular u samom centru grada, gdje nam vlasnik otvara vrata stare kolonijalne kuće i pokazuje kičasto uređenu sobu u prizemlju: krevete sa zlatnim prekrivačima, zelene prugaste tapete i za ravnotežu, super moderno uređenu kupaonicu s crnim pločicama. Soba je slobodna večeras i sutra. Imaju i sok od guave. Znači, uzimamo. Dok još imamo snage, odlazimo prošetati po gradu i nazdraviti uspješnom dolasku do željene destinacije. 

    6. El Chino

Ovaj poseban grad, nekadašnja prijestolnica šećera, poprima sasvim novi izgled na danjem svjetlu, shvaćamo kad smo jutros izašli. Uske ulice toplih boja, isprekidane su šarenilom slika s kubanskim motivima povješanim po drvenim roletama, visokih prozora bez stakla. Za nas začuđujuće - kubanske kuće uglavnom nemaju stakla, samo otvore, rešetke i rolete, a s obzirom na klimu, prozori im zapravo ni ne trebaju. Osim salse koja se čuje sa svakog ugla, živahni ritam grada upotpunjuju i stalni prolaznici na biciklima, u kolima, ljudi koji prevoze i prodaju voće i povrće ili oni koji prodaju cvijeće na ulici... Stalno se nešto događa i to stvara posebnu atmosferu. 

Prizor iz Trinidada

Naš današnji cilj, osim razgledavanja grada, bio je doći do Guanayana vodopada ,duboko u nacionalnom parku Topes de Collantes, pa smo krenuli u svoju standardnu misiju traženja prijevoza. Turističke urede ponovno izbjegavamo i odlazimo do žarišta stalnih uzvika „Takssssi, takssssiii, taksiiii“. Već otupjeli na te siktaje, obraćamo se nezainteresiranoj grupici muškaraca koji stoje na jednom od uglova malog raskrižja i kad čuju što želimo, počinju se gromoglasno smijati i kažu kako nema šanse da nađemo nekog tko će nas željeti odbaciti tako visoko u planinu, jer to zahtijeva poseban auto, štoviše terenac. Dvojica tipova, jedan u bijeloj poderanoj potkošulji sa slamnatim šeširom, a drugi sa majicom duboko zataknutom u traperice i čvrsto zategnutim remenom, slušaju sa strane i poizivaju nas da dođemo. Počinju s vjerojatno standardnom ponudom - odlazak konjima u Valle de los Ingenios, dolinu poznatu po proizvodnji šećerne trske, i to sutra ujutro, no objašnjavamo im da to nije to što trebamo, nego da još danas želimo u planinu. Šutnja, mozgaju, razmjenjuju nekoliko rečenica. Onaj u potkošulji vadi mobitel, pokazuje nam rukom da ostanemo tu i za par minuta, plava Lada parkira se nedaleko od nas i iz nje izlazi debeljuškasti tip i kreće prema nama.

„To je vaš čovjek!!“, viče tip u potkošulji i rukuje se i tapša s pristiglim ozbiljnim muškarcem.

Zbunjeni smo. Hoće li nam on sad srediti terenac ili će otići nekud po terenac, ili će nazvati nekog tko nam može pomoći? 

A, ne, ne. 

El Chino, kako ga nazivaju zbog sitnih nakošenih očiju nalik kineskima, naš je čovjek jer će nas upravo on svojom prastarom Ladom prebaciti do našeg odredišta. Sad više ne znamo tko se tu šali, ali valjda čovjek ne bi krenuo u takvo što ako ne zna što priča, pa ne dvojimo puno i upadamo u Ladu i krećemo s Chinom u ekspediciju. Mislav i ja sjedimo na stražnjem sjedalu izbjegavajući tvrdoglave opruge, dok je Ivan ovaj puta na suvozačkom mjestu. Pitam Chinu hoće li auto to izdržati, a on samo odmahne rukom. Ne priča puno, fokusiran je na cestu, pogotovo kad počne uspon. Cesta je dobra, ali puna oštrih zavoja, pa prilikom svakog, brzim udarcem o trubu, Chino daje do znanja mogućim vozilima iz suprotnog smjera da se ne zalijeću jer im idemo ususret. Njegova limena ljubimica nema nikakav radio, pa se nakon nekog vremena iz rupe u kojoj bi trebao biti, zbog uspona i pregrijavanja motora, počinje pojavljivati malo dima, no Chino ostaje pribran, a mi slijedimo njegov primjer i ništa ne pitamo. Staje kod vidikovca, kaže da ćemo malo pričekati da se motor ohladi i vodi nas stepenicama do male terase sa kafićem s koje se pruža predivan pogled. Za desetak minuta, ponovno smo u Ladi koja drugu etapu sve teže podnosi, pa uskoro ponovno moramo stati na malom odmorištu uz sam put. Ivanove hlače zelene boje, posivjele su na mjestima do kojih je stalno dopirao radio-dim, i dok se smijemo novonastaloj nijansi i njenom uzroku, odjednom čujemo pljusak vode i šuštanje.

Okrećemo se, a Chino stoji ispred Ladine haube sa praznom emajliranom posudom iz koje kapa preostala voda. Iz haube se pari. Vidjevši naše preneražene izraze lica, prasne u smijeh i kaže da ne brinemo, da će sad sve bit dobro i da uskoro možemo nastaviti. 

Mijenjamo se za mjesta, pa ja sjedam na prednje sjedalo i doznajem da je najteži dio puta zapravo iza nas i da uspon više neće biti tako strm, a odjednom nas okružuju gusti oblaci magle, iz kojih neočekivano izviruju kuće, pa zatim čak i zgrade. Tropska vegetacija je tamno zelena, bujna i vjerojatno i miriši, ali nosnice su mi pune para benzina i malo zaostalog dima, pa mogu samo maštati. Tu i tamo prođe neki seljak vodeći kravu ili konja, a kokoši neometano prelaze cestu, ponosno, kao da je njihova vlastita modna pista. Stižemo do malog pustog parkinga kraj kojeg na divlje stoje dva čovjeka i pokazuju nam da se ovdje plaća ulaz u nacionalni park, dokazujući to kartonom sa popisom cijena: nekoliko CUC-a za strance i isto toliko CUP-ova za lokalce koji požele ući. Chino kaže da će nas čekati koliko treba. Kupujemo od njih i male narančaste banane koje prodaju u snopovima i krećemo do vodopada. 

Dan je poluoblačan i već je popodne, pa nema puno posjetitelja, uživamo hodajući šumom koja miriše svježe i slatkasto, skoro kako sam i zamišljala. Nakon dužeg hodanja, svježina zraka daje nam do znanja da smo blizu vodopada, koji odjednom izviruje iza stijena, a duga se nadvija nad vodom. Uživamo u prizoru, a put nas dalje vodi do malog bistrog jezera, u koje se ulijeva slapić, a na kristalno jasnom dnu vide se kamenčići i pokoja riba u prolazu. Sami smo, duboko i visoko u kubanskoj tropskoj divljini, odmaramo na drvenom moliću, a u pozadini naših misli, čuju se samo žubor vode, grane koje njiše topli vjetar i zujanje minijaturnih letećih prolaznika. U realnost nas vraćaju crni oblaci koji se nadvijaju nad nama i samo što nisu proplakali. 

Vodopad Guanayana

Chino nas čeka tamo gdje smo ga i ostavili i na putu prema dolje, sada kada situacija više nije onako napeta, pitam ga kako to da se usudi tim autom ići tako visoko, a on mi priča kako mu je otac bio iskusan vozač i još ga je kao malog dječaka učio kako prijeći taj uspon, pa cestu zapravo zna napamet. Sada tek primjećujem nešto što ranije nisam: ispod vjetrobranskog stakla, na sredini, stoji plastična oznaka Taxi, koja u zavojima stalno klizi lijevo-desno, a Chino ju uvježbanim pokretom istog trenutka vraća natrag. I tako svaki put. 

Ponovno dolazimo do onih zgrada u naizgled netaknutoj divljini, stajemo i Chino izlazi uz objašnjenje kako treba nešto obaviti. Šutimo i čekamo. Na malim balkonima suši se veš. U retrovizoru vidim da se vraća, a u rukama nosi ogromnu bijelu tortu ukrašenu plavim šlagom. Pitam ga želi li da je pridržim do grada, a on odbija i uglavljuje ju u prtljažnik, uz uvjeravanje, valjda i samog sebe, kako će tako biti dobro. 

„Mala mi ima rođendan.“, kaže nonšalantno dok sjeda za volan, a ja se samo nadam da će ta mala svoju tortu danas stvarno i dočekati, jer najgori zavoji tek slijede. Približavajući se gradu, na brzinu dogovaramo još jedan zajednički poslovni projekt – sutra će nas odvesti do Valle de los Ingenios i zatim do Santa Clare, naše sljedeće postaje. 

Zadovoljni jer smo sve za sutra ugovorili, opuštamo se nakon riblje večere na glavnom gradskom trgu prepunom ljudi uz cancancharu, autentični trinidadski koktel. Malo dalje, u lokalnom okupljalištu - casi de la musica, lokalci i stranci plešu salsu koju svira mnogočlani bend, a smijeh i glazba odzvanjaju ulicama još dugo u noć.

Malo mi je žao što ne ostajemo duže, no nekad je baš taj osjećaj znak da je pravi trenutak za odlazak. Chino je ovo sunčano jutro točan kao urica i spremno čeka sa konopima, pa svi zajedno vežemo ruksake na krov i dajemo gas, tepajući poslušnoj Ladi. I po ravnoj cesti, oznaka Taxi lagano klizi sa svoje pozicije, no sve je pod kontrolom njenog vlasnika i poznatog trzaja ruke, koji budi prigušeni hihot. 

Obavljamo i usputni poslić: ponovno stajemo ispred nekih kuća uz cestu, a Chino uzima mali paket i nestaje. Čekamo i šutimo. Pored nas na livadi, mali zamusani dječačić igra se metalnim dijelovima razmontiranog traktora. Jao, pa imamo bombone i olovke!!! Podsjetim Ivana na naše blago koje planiramo podijeliti školskoj djeci kad naiđemo na školu, pa kad smo dio pronašli, pokušavamo dozvati dijete, no ne reagira ni nakon nekoliko pokušaja. Chino stiže u pratnji čovjeka koji je izgleda dječačićev otac, jer mali mu odmah trči ususret i skriva se iza tatinih nogu. Dajemo mu gumene bombone koje u čudu gleda, a tata se ispričava i kaže kako je maleni nagluh i pokušava ga nagovoriti da se zahvali, ali on se samo crveni i skriva. 

Valle de los Ingenios dolina je nazvana po mnoštvu šećernih mlinova iz vremena kada je ovo područje bilo centar proizvodnje šećera, a nekoliko do danas očuvanih haciendi – plantaža, barem ono što je ostalo od njih, podsjeća na davno zlatno razdoblje jer sve se ovdje vrti oko šećera i trske. Chino kaže da se vraća za sat i pol jer, ne čudi nas, nešto mora obaviti i Lada već lagano brunda cestom, a naši čvrsto svezani ruksaci odlaze s njom. Koliko god smo ih panično držali sa sobom prije nekoliko dana, toliko smo nakon svih događaja oguglali. Valjda će ih vratit, zaključujemo i penjemo se na visoki toranj jedne od haciendi, a pogled koji se pruža na ogromnu dolinu omeđenu brežuljcima, nikog ne ostavlja ravnodušnim. Nebo je plavo i prošarano oblacima, a zlatna polja ispresijecana zelenim livadama na kojima se s ove visine, vrijedni brstitelji okolne vegetacije vide samo kao sitne točkice. U podnožju tornja, točkice su već malo veće i poprimaju jasan obris žena koje sjede u redovima i vezu ili pletu, a bijeli stoljnjaci, tabletići i ostali na užad povješani ručni radovi, stvaraju neslužbene pregrade njihovih imaginarnih radionica. Dok u neizvjesnosti čekamo da se Chino vrati, barmen amater za improviziranim uličnim šankom priprema nam guarapo – napitak od šećerne trske iscijeđen na licu mjesta pomoću snažne metalne preše koja iz stabljika trske iscijedi i posljednju kap. Srčemo svoj guarapo na slamčicu, a plava mrlja u daljini postaje sve jasnija i za par trenutaka ponovno smo na cesti.

Valle de los Ingenios

Plakate sa sličnim parolama, koji ohrabruju i potiču stanovništvo na domoljublje i vjernost sistemu, susretali smo po cijelom otoku, ali na putu prema Santa Clari, žarištu pobune revolucionara, socijalističke parole i veličanje Kube i revolucije postajali su sve češći. Ipak je ovdje, 31. prosinca 1958., u bitci kod Santa Clare, Che Guevara sa svojim postrojbama, uspio zauzeti  grad i tom pobjedom otjerati diktatora i američkog podanika Batistu u konačni egzil.

Parkiramo pokraj velikog brončanog spomenika Che Guevari, koji se nalazi na brežuljku izvan samog grada. Chino nam pruža ruksake, pozdravljamo se, sa sjetom. Nismo si mnogo toga rekli, ali baš smo si sjeli.  Trubi nam i maše kroz prozor vraćajući se smjerom iz kojeg smo došli. 

Odlazimo do muzeja koji priča priču o Cheovom životu, od djetinjstva pa sve do smrti, naglašavajući njegovu ljubav prema narodima Južne Amerike i strast prema revoluciji, koja je njega i Fidela spojila zauvijek. 

Spomenik Che Guevari ispod kojeg se nalazi i poznati njemu posvecen muzej

U samom centru grada, na glavnom trgu na kojem se prije toliko godina odvijala bitka za kubansku budućnost, sjedimo dugo i gledamo prolaznike. U zadnjem trenutku rezervirali smo karte za noćni bus koji će nas odvesti u Santiago da Cuba, nakon kojeg planiramo u tjedan dana proći preostali dio kruga po otoku i vratiti se tamo gdje smo i počeli – u Varadero.

No, našu priču završavam na ovom simboličnom mjestu, koje, pogotovo danas, otvara mnoga pitanja. Što je revolucija stvarno donijela Kubi? I što će se događati u neizvjesnoj budućnosti koju ljudi koje smo susreli toliko iščekuju? Što će biti sa Nadirom i Ricardom, hoće li Ernesto morati ilegalno otići u SAD i hoće li se Alvaro moći posvetiti odvjetništvu? Hoće li Chino svoju Ladu i emajlirani lončić ikada zamijeniti nekim terencem, a Plavooki i Zlatozub otići na benzinsku i bez dvoumljenja napuniti tank svima dostupnim benzinom ili se posvetiti vlastitom biznisu? Svima im želim točno ono što priželjkuju. Tko zna, možda jednom odem i provjeriti, ako u međuvremenu ne odu negdje daleko, a svoje taksije ostave na milost i nemilost zubu vremena, kako je već odavno i  trebalo biti.

 

    7. Fidel

U trenutku dok ovo pišem, mjesecima nakon posjeta Kubi, Rolling Stonesi su održali prvi koncert u samoj Havani, Obama je , pri kraju svog mandata posjetio Kubu , nedugo zatim ukinuo 20-godišnje pravilo da svaki Kubanac koji dođe na tlo SAD-a bez vize automatski uđe u proces za dobivanje državljanstva, uvedeni su komercijalni letovi iz SAD-a za čitav otok, mjesto gdje je jednom davno Kolumbo zakoračio na otok poharao je uragan, i u tom nizu različitih događaja koji su zadesili Kubu, dogodilo se i ono čemu su se jedni nadali, a drugi se pribojavali – Fidel Castro je umro.

Fidel, glavni kubanski taksist kroz vrijeme, ta snažna karizmatična ličnost, začetnik revolucionarne ideje, čovjek s bradom u zelenom vojničkom odijelu ili svima poznatoj Adidas trenirci, koji je godinama odlučivao o sudbini velikog broja ljudi, bio je voljen i omražen u isto vrijeme. Još na samom početku revolucionarnog razdoblja izjavio je „Osudite me, nema veze. Povijest će me odriješiti.“ Idealizirao je svoju sliku ravnopravnog društva, uvjeren kako je i on dio tog istog naroda i kako sve što radi, radi za narod. S tom idejom je i umro, tvrdeći kako je revolucija borba do smrti, između budućnosti i prošlosti.

Je li bio žrtva vlastite strasti koje se grčevito držao, odbijajući prihvatiti stvarnost i vidjeti što se zaista događa s njegovim narodom kojeg je navodno bio dio? Teško je naći odgovor, no slike kubanske svakodnevice govore mnogo.

Kuba je danas zemlja u kojoj su zdravstvo i školstvo besplatni, dok u isto vrijeme ljudi jedva spajaju kraj s krajem. No, u predvečerje, nakon što su naporno radili, odmaraju se na verandama i plešu salsu. Ničim ne pokazuju da su tužni i krasi ih neviđen ponos, pozitivna energija  i snaga. Dio njih izričito je protiv sustava u kojem žive, a dio ga odobrava, no velika većina i dan - danas samo pokušava preživjeti i ne zamara se politikom.

Neki će im zamjerati da su letargični i ništa ne poduzimaju, no probuditi se nakon gotovo 60-godišnjeg sna, neće biti lagan posao, a novi Che i Fidel, sa nekim novim, boljim idejama, ne rađaju se svaki dan. Kakva revolucija slijedi? Jedno je sigurno - neka, nakon koje više ništa neće biti isto. Viva Cuba libre!